Župa Kraljice svete Krunice

Obljetnica pada Vukovara

Sjetimo se obljetnice pada Vukovara. Zapalimo svijeće u svojim prozorima ili na prikladnom mjestu. Sveta misa za sve branitelje i žrtve Vukovara održati će se danas 18.11.2017. u 18:00 sati.

Tijekom 1990. godine u republikama bivše Jugoslavije održani su višestranački parlamentarni izbori. Prvi puta u dvadesetom stoljeću u Hrvatskoj osnovan je višestranački sabor novoosnovanih građanskih stranaka. Slično se dogodilo i u drugim republikama osim u Srbiji gdje je na vlasti ostala komunistička partija mijenjajući svoj naziv u socijalistička. Na temelju razrađenog programa o Velikoj Srbiji koji svoje korijene vuče iz devetnaestog stoljeća počinje propaganda o ugroženosti srpskog naroda i potrebi da svi Srbi žive u istoj državi. Srpsko pučanstvo, koje u ukupnom broju stanovnika Hrvatske čini 11 do 12%, uporno je plašeno pričama o ugroženosti Srba. U isto vrijeme Jugoslavenska narodna armija pretvara se u srpsku vojsku i u dogovoru sa srpskim vlastima naoružava ekstremistički raspoložen dio Srba u Hrvatskoj.

Novoosnovani višestranački hrvatski parlament donosio je odluke o ukidanju komunističkih zakona, istovremeno garantirajući svim stanovnicima Hrvatske ista građanska i nacionalna prava u smislu najboljih primjera demokratske prakse. Ekstremistički dio Srba u Hrvatskoj otvoreno potpomognut iz Srbije naoružava se već od ljeta 1990. godine. Prve barikade postavljene su oko grada Knina. Četnici, kao nosioci velikosrpske ideje zlostavljaju Hrvate i miroljubivi dio Srba koji im se ne želi priključiti. Vlasti Republike Hrvatske nastoje smiriti situaciju, ali dogovori na jugoslavenskoj razini nisu donijeli rezultate, jer srpska strana nije odustajala od osvajačkih planova. Vukovarski prostor proživljavao je također sve ove dramatične događaje neprijateljske propagande i organiziranje i naoružavanje lokalnog srpskog stanovništva. Zajedno s oružjem u sela s većinskim srpskim stanovništvom dolaze i četnici iz Srbije. Borovo Selo u neposrednoj blizini Vukovara postalo je najjača četnička utvrda. Ovdje su početkom svibnja 1991. godine iz zasjede ubijena prvo dvojica, a zatim još dvanaestorica policajca i brojni su ranjeni. Ubijeni su masakrirani u skladu s najgorom četničkom tradicijom.

Bio je to početak oružanog oblika osvajačkog rata Srbije na Hrvatsku a na području Vukovara i ovog istočnohrvatskog prostora. Neprijateljska strategija se sastojala u vojnom zauzimanju nebranjenih sela, masakriranju i protjerivanju nesrpskog stanovništva, uz istovremeno dovlačenje moćne ratne tehnike, te mobiliziranje četnika i vojske iz Srbije.

U kolovozu 1991. godine osvojena je Baranja i okupirana su gotovo sva sela vukovarske općine. Istovremeno Vukovar je tučen dalekometnom artiljerijom. Uslijedili su zračni napadi i pokušaji pješačkih prodora. Među prvim objektima u Vukovaru stradali su bolnica, Radnički dom, katolička crkva, vodotoranj. U to vrijeme u vukovarskoj bolnici nalazilo se već 300 ranjenika. Na taj način Vukovar se našao gotovo u potpunom srpskom okruženju, neprijatelj ga je namjeravao osvojiti i krenuti u daljnja osvajanja.

 Na širem prostoru oko Vukovara nalazilo se preko 600 tenkova i oklopnih transportera, vise tisuća odlično naoružanih četnika i mobiliziranih rezervista. Veliki je broj svih vrsta artiljerijskog oružja, streljiva je neprijatelj imao u izobilju, a srpskim zrakoplovima nije se imao tko suprotstaviti.

S druge strane, obranu Vukovara činilo je nekoliko stotina pripadnika Zbora narodne garde i policije, te oko 1000 dobrovoljaca bez vojnog iskustva. Branitelji su imali izrazito skromno naoružanje: poluautomatske i automatske puške, nekoliko mitraljeza i topova, nešto jednostavnog protuoklopnog oružja. Snabdijevanje oružjem, hranom i sanitetskim materijalom odvijalo se jedno vrijeme uskim koridorom kroz kukuruzište kraj sela Marinaca i Bogdanovaca.

Kod takvog odnosa snaga Srbija je po vojnoj teoriji trebala pregaziti Vukovar za nekoliko dana. No opkoljeni Vukovar gotovo puna tri mjeseca odupirao se golemoj vojnoj sili.

Stanovnici i branitelji Vukovara živjeli su u paklu stotina tisuća projektila koji su razarali grad. Brojna tragična svjedočenja preživjelih i dnevna izvješća vukovarskog radija govore o nevjerojatnom herojstvu i patnjama svih koji su do kraja ostali u Vukovaru. Civilni i sanitetski život odvijao se u podrumima. Vukovarska bolnica bila je najveća ratna klinika. Nedostajalo je hrane i sanitetskog materijala. Mrtvi se nisu mogli pokapati zbog stalne kiše granata.

Pokušaje tenkovskog i pješadijskog proboja zaustavljali su branitelji, koji su se tijekom obrane organizirali u brigadu. Ogromna motiviranost i inventivnost malobrojnih i slabo opremljenih branitelja omogućila je nadmoćno suprotstavljanje zastrašujućoj vojnoj tehnici i brojnijoj srpskoj vojsci. Tek kada su branitelji ostali bez ijednog protuoklopnog punjenja a agresorska vojska 18. studenog 1991. godine ulazi u razrušeni Vukovar.

 Podaci vojno statističkog karaktera dobrim dijelom objašnjavaju doprinos Vukovara u obrani Hrvatske, te ujedno ilustriraju zašto je Vukovar bio u središtu interesa svjetskih medija i proučava se kao vojno teoretski fenomen.

Naime, u obrani Vukovara tijekom okruženja sudjelovalo je oko 1800 branitelja. Oko 60% bili su stanovnici Vukovara, a ostalo su bili domoljubi iz ostalih dijelova Hrvatske i Herceg Bosne. Trećina branitelja uspjela se u manjim skupinama probiti iz Vukovara, oko 500 do 600 je poginulo, a ostali su zarobljeni ili ranjeni. S već navedenim skromnim naoružanjem ostvareni su fascinantni borbeni rezultati: uništeno je više od 300 tenkova i oklopnih transportera, oboreno je oko 25 zrakoplova, broj mrtvih četnika procjenjuje se na 5 do 7 tisuća, a 20 do 30 tisuća je ranjeno.

Vežući više mjeseci ogromnu srpsku vojnu silu za područje Vukovara njegovi branitelji su Hrvatskoj dali toliko dragocjeno vrijeme i prostor za stvaranje vojske neophodne za obranu opstojnosti države, a uništivši ogromnu količinu srpskih vojnih potencijala, materijalno, politički i psihološki znatno je oslabljen agresor.

Okupacijom Vukovara srpska vojska započela je drugi čin vukovarske tragedije. Protivno svim međunarodnim normama i postignutim dogovorima s Međunarodnim Crvenim križem i europskim promatračima, srpska vojska i četnici ulaskom u Vukovar izvršavaju zločine i provode torturu i zločine nad civilnim stanovništvom, zarobljenicima i ranjenicima. Već prvih dana okupacije Vukovara više stotina civila i ranjenika iz bolnice odvedeno je i smaknuto. Masovne grobnice otkrili su nekoliko mjeseci kasnije strani novinari, a potvrdile su međunarodne komisije. Svijet su potresle slike sa Ovčare gdje su izvršena masovna pogubljenja.

Više od 5000 osoba odvedeno je u brojne logore u Srbiji, gdje su pretrpjeli teška zlostavljanja, mnogi se nisu vratili. Veliki broj logora još nije otkriven, tako da se još uvijek ne zna koliko je osoba iz Vukovara za uvijek nestalo. Nekoliko tisuća prognanika iz vukovarske općine živi organizirano ili privatno razasuto po Hrvatskoj i inozemstvu.

Vukovar danas stoji razrušen, razaranje je imalo katastrofalne razmjere. Stambeni objekti i infrastruktura razrušeni, oprema je opljačkana. Uništene su crkve i škole i vrijedni spomenici kulture: dvorac Eltz, zgrade općine, gimnazije, crkve i samostan. Treba naglasiti da su svi spomenici kulture bili vidljivo označeni po međunarodnim normama. Uništena je i priroda. Porušeno je drveće sasječene su vukovarske aleje i parkovi. Uništeno je sve po čemu je Vukovar bio prepoznatljiv, danas ovaj grad stoji kao slika bezumlja.

Međunarodne snage preuzele su nadzor nad okupiranim hrvatskim područjem. Međutim nastavljeno je protjerivanje nesrpskog pučanstva s vukovarskog područja i etničko čišćenje. Protjerano je tako pučanstvo grada Iloka i uništavana su bogata hrvatska sela.

Nikad se zaboraviti neće, lica straha, izgubljene sreće, nijedna bomba, nijedna granata, nijedna suza u oku Hrvata!

Zapali svijeću za žrtve Vukovara

Pozivam sve građane Hrvatske da u petak i subotu  (17.11 - 18.11.2017) zapale lampaše za stradale u Vukovaru i postave ih na svoje prozore.

Pozivamo da se u miru i molitvi prisjete žrtava koje su položile najvrjednije što su imali za slobodnu Hrvatsku, svoje živote. 

'I reći ću vam samo još jednu stvar: Zapamtite Vukovar!'

Sveti Nikola Tavelić, prvi hrvatski svetac

Nikola je ugledao svjetlo svijeta oko god. 1350. Potekao je od plemenite obitelji šibenskih Tavelića, starohrvatskoga plemena Šubića, što dokazuju i crveno-bijelo-plave kocke njegova obiteljskoga grba.

U mladosti je bio ponesen idealom sv. Franje pa je stupio u franjevački red. Želja za misionarskim radom dovela ga je god. 1379. u Bosnu, gdje je 12 godina u najvećim poteškoćama bogumilima-paterenima propovijedao pravu kršćansku vjeru te ih mnoštvo vratio u krilo Katoličke crkve. Kad su nakon nenadane smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka koji je umro 23. ožujka 1391., zbog nasljedstva na prijestolju, u Bosni nastali neredi koji su onemogućili svaki duhovni rad, Nikola Tavelić je s dvojicom svoje subraće franjevaca – fra Adeodatom iz Ruticinija i fra Petrom iz Narbone – kao misionar pošao u Svetu Zemlju. To će ga s dvojicom spomenutih i još s fra Stjepanom iz Kunea dovesti do mučeničke smrti. I o tom se mučeništvu mnogo pisalo, raspravljalo, polemiziralo. Valja priznati da je sve ipak bilo temeljito proučeno, ispitano, odmjereno, jer inače ne bi nikad došlo do kanonizacije te četvorice mučenika. 

Mi ćemo sada navesti prikaz toga mučeništva iz apostolskog pisma pape Pavla VI., kojim se podjeljuju svetačke počasti Nikoli Taveliću i njegovim drugovima mučenicima. To je pismo god. 1971. bilo objavljeno u Acta Apostolicae Sedis, službenom glasilu Svete Stolice, a sažetak je svega onoga što je u tom slučaju najvažnije. Nadalje, to je pismo i plod svih onih proučavanja i raspravljanja što su po veoma strogim crkvenim propisima nužno prethodili samoj kanonizaciji, zato ono nosi i pečat najvažnijega službenog dokumenta o našemu prvom svecu. Evo toga teksta:

“Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su četvorica redovnika, kojima se ponosi ponajprije franjevačka redovnička obitelj, a s njom i čitava Crkva. To su: Nikola Tavelić, rođen u Šibeniku iz plemenite hrvatske obitelji; Deodat iz Ruticinija u Akvitaniji; Petar iz Narbone u Francuskoj; Stjepan iz Cunea u Italiji svećenici Reda manje braće, ljudi divnih vrlina duha, hrabri i postojani u podnošenju-smrtnih muka. Po nauku i primjeru svoga oca i zakonoše svetoga Franje, oni su posvetili život na korist vjernika, a i o tome da druge narode, osobito islamski svijet, privedu kršćanskoj vjeri i bogoštovlju.

Oni su iz različitih zemalja došli u grad Jeruzalem, vodeni velikom pobožnošću prema mjestima Palestine kojima je hodao sam Otkupitelj ljudi. Nije se zatim bez Božje providnosti dogodilo da su se ondje složili ti Božji ljudi da one narode privedu Kristovu nauku, slijedeći primjer svetog Utemeljitelja, koji je radije ljude krepostima i svetim životom obraćao negoli naukom i riječima učio. Jasno i vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevica i svjedoka njihova mučeništva, govori da su oni bili ljudi veoma velike pobožnosti, da su provodili veoma krepostan život. Pripovijeda se, osim toga, da su bili potpuno vjerni zakonima i odredbama svoga Reda, sa starješinama najspremnijom voljom sjedinjeni i od njih veoma mnogo cijenjeni. A njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onome času kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje, u kojemu se nalazi blago istine i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje.

Vođeni takvom odlukom, tj. da služe dobru nevjernika, savjetovavši se prije dugo s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini i dužnoj ljubavi prema svakome, podu k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do stana državnog službenika, pučki rečeno ‘kadije’, koji je vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bio je to dan 11. mjeseca studenoga god. 1391. Slavio se blagdan pučkim jezikom nazvan ‘Qurban Bajram’, uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću državnoga službenika, sasvim slobodno i smjelo stanu govoriti o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku, kojem treba potpuno zapostaviti onaj koji je Muhamed uveo. Franjevce je u govoru jačala najbolja nada da će se slušatelji, obasjani Božjim svjetlom, konačno prikloniti štovanju jednoga Boga i njegova Sina, Otkupitelja ljudi. Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. I takvo ih očekivanje nije prevarilo. Čuvši napad na svoj zakon, prisutni se silno rasrde na propovjednike Evanđelja, osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da opozovu što su rekli, štoviše, da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne učine, morat će umrijeti. Kad su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac ih je osudio na smrt. Nevjernici odmah divljački navale na njih i stanu ih tući. Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud da, navodno, odgovaraju javno za zločinstva. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču, raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali.”

Šibenski biskup Antun Josip Fosco, postavši biskupom, pokrenuo je god. 1880 postupak da bi Sveta Stolica dopustila štovati Nikolu Tavelića kao blaženika. Ona je to učinila posebnim dekretom god. 1889. za šibensku biskupiju, a g. 1898. za cijeli franjevački red. Dvije godine kasnije štovanje je odobreno i za Svetu Zemlju. Svecem je proglašen 1970. godine.

Sveti Martin, prvi svetac koji nije mučenik

Martinje ili blagdan svetog Martina dan je Svetog Martina iz Toursa koji se diljem srednje Europe odlikuje po brojnim običajima slavlja i proslava.

Sveti Martin (Szombathely, Mađarska, 316./317. - Tours, Francuska, 11. studenog 397.) - katolički svetac, biskup grada Toursa, prvi svetac koji nije bio mučenik, a ima svoj liturgijski blagdan, prvi svetac zaštitnik Francuske; na njegov blagdan Martinje, pije se novo vino. 

Martin je sin rimskog tribuna u Sabariji, današnji Szombathely u Mađarskoj. Djetinjstvo je proveo uz oca u jednom vojnom garnizonu u Paviji. Protiv njegove volje, unovačili su ga u carsku gardu. Usred zime, našao se pred vratima grada Amiensa u Galiji te susreo siromaha prosjaka, koji je od njega zatražio milostinju. Nemajući kod sebe novaca, a gledajući prosjaka kako se smrzava, odrezao je polovicu svoga vojničkoga plašta i dao mu da se zaogrne. Sljedeće je noći usnio san vidjevši samoga Gospodina, zaogrnuta u polovicu plašta, koji mu je govorio: "Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin."

Martin kao rimski vitez imao je za poslužnika nekoga roba. No on je s njim postupao kao s bratom, čak mu je sam znao očistiti obuću. Završivši vojnu službu i oprostivši se zauvijek od nje, Martin je bio zaređen za egzorcista. Nakon toga se vratio kući u Panoniju, gdje mu je uspjelo pridobiti za kršćanstvo vlastitu majku. Od kuće je pošao u Milano, gdje se vodila duhovna borba protiv krivovjeraca arijanaca. I on se upustio u tu borbu, braneći vjeru u Kristovo božanstvo, u njegovu istobitnost s Ocem. Zbog toga je bio prognan iz Milana te se sklonio u pokrajinu Liguriju. No ni tu nije dugo ostao, već je pošao u Poitiers, u Galiju, i tu se predao kontemplativnom životu u samostanu.

Bio je izabran za biskupa grada Toursa te posvećen god. 370. O njemu se govorilo »da je bio vojnik na silu, biskup po dužnosti, a monah po izboru«.

Kao biskup Martin se prihvatio evangelizacije među Galima, na dobrotvorne akcije, na smirivanje duhova unutar Crkve, na otpor protiv uplitanja građanske vlasti u čisto crkvene poslove. Uvijek je bio blizu siromašnima, i progonjenima. Imao je protivnika i u redovima klera.

Zaštitnik je Francuske, vinara, vinogradara, vojnika, konjanika, izliječenih alkoholičara, uzgajivača konja i gusaka, Švicarske papinske garde, mnogih mjesta u Europi, uključujući Beli Manastir, Dugo Selo i Virje u Hrvatskoj. U bitci kod Kisega između malobrojnih hrvatsko-mađarskih snaga predvođenih Nikolom Jurišićem protiv mnogobrojne turske vojske, žene i djeca su molili sv. Martina za pomoć i uskoro su turski vojnici pobjegli videći konjanika s plamenim mačem. Spomendan mu je 11. studenog. Taj dan, slavi se kao Martinje, običaj je da se peče guska i krsti mlado vino.

Blagdan posvete Lateranske bazilike

Crkva Katolička slavi danas blagdan posvete Lateranske bazilike, koja ima svoj značaj po tome što je stolna crkva rimskih biskupa.

Lateranska bazilika u Rimu je ranija papinska biskupska crkva. Bazilika Sv. Petra kao centralna crkva - građevina kršćanstva je izgrađena tek u kasnom srednjem vijeku. Požari, potresi, ratovi, pljačke učinili su potrebnim tu crkvu uvijek iznova restaurirati, pregrađivati, dograđivati. Na današnji blagdan posvete Lateranske bazilike, treba nas - više od zgrade iz kamena - zanimati Crkva, koja se sastoji od živog kamenja (1Petr 2,5). 

Obljetnica posvete bazilike koju je izgradio u Lateranu car Konstantin na današnji dan slavi se od XII. stoljeća. Ovaj se blagdan najprije svetkovao samo u Rimu. Zatim je u čast bazilike nazvane "majkom i glavom svih crkava Rima i svijeta" proširen na sav rimski obred, kao znak ljubavi i jedinstva s Petrovom stolicom, koja - kako je napisao sveti Ignacije Antiohijski - "predsjeda svekolikom skupu ljubavi".

Kad je car Konstantin 313. godine "Milanskim ediktom" dao slobodu kršćanima, oni su "izašli" iz katakombi, te su tražili javne zgrade za svoja okupljanja i slavljenje euharistije. Budući da crkava kao građevina u to doba još nije bilo, poslužile su im zgrade, posebice u Rimu, gdje je stolovao Rimski biskup ujedno i papa, koje su već bile sagrađene. Nisu uzimali najljepše zgrade, nego obično "skromne" sale, dvorane, koje su služile kao tržnice, odnosno zgrade suda, a koje su se zvale "bazilika".

To su zgrade tipa tro- ili peterobrodnih hala-sala ili lađa. Središnja lađa, najviša, najosvjetljenija kroz "prozore" sa strana, završavala je apsidom, polukružnom nišom, gdje je imao svoje mjesto sudac, ili car. Bitno je to što kršćani u tu apsidu stavljaju oltar, koji postaje središte sveg događanja, a hala, napose njezina središnja lađa, čiji je ulaz s istoka, (a apsida je na zapadnoj strani - uostalom i naša crkva u Sigetu ima ulaz s Istoka a oltar je na zapadnoj strani) je samo put, staza, cesta do oltara, središta. Zbog toga su podovi, s mozaicima, svečani, jer tuda prolazi biskup, klerus… (procesije, ulaz ministranata i svećenika…uvijek izvjesni moving) svi do središta, do oltara.

U Lateranskoj bazilici dvorana je duga 90 m. Tako je i živa Crkva na putu prema vječnosti, a i Abraham je bio na putu (nomadi) … Budući da biskup zastupa zajednicu i u javnosti, tako je odsada njegovo sjedište u bazilici povišeno. Tako je Lateranska bazilika otprilike 12 stoljeća služila kao sjedište rimskog biskupa, ujedno i pape. Za kršćane je taj stil gradnje crkava (okupljališta na slavljenje euharistije) postao mjerodavan sve do današnjeg dana. Tako su stoljećima građene crkve kao bazilike. Današnja Lateranska bazilika sv. Ivana, naravno nije iz 4. stoljeća, nego je mnogo kasnije izgrađena, ali je na mjestu gdje je bila prva, mjerodavna.