Župa Kraljice svete Krunice

Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan

Dušni dan slavimo svake godine 2. studenoga, kada se sjećamo svih svojih dragih pokojnika. Dušni dan ili Dani svih vjernih mrtvih je, najljepše je reći, svetkovina duša.

Naši pokojnici su otišli "tamo", ali naša se komunikacija s njima nastavlja. Doduše, u drugom i drugačijem načinu izražavanja. Zemaljski način međusobne povezanosti zamjenjuje molitva, meditacija, a za vjernike je tu i najpovjerljivi posrednik, "onaj treći", Bog, Otac neba i zemlje. Koliko god to izgledalo neobično, upravo je na taj način razgovor s pokojnicima dublji, doživljeniji negoli je često bio u površnim i nusputnim među-osobnim odnosima za zemaljskog puta. Gotovo u pravilu svoje pokojnike više cijenimo nego kad smo bili s njima ovdje na zemlji vidljivo zajedno. Donosimo im cvijeće, svijeće, uređujemo grobove! Za zemaljskog života nismo bili uvijek tako pažljivi. I nismo uvijek svijetlili jedni drugima. U svemu tomu, u ovim tako ljudski bliskim danima svi ljudi bivaju bliži s onima koji su na drugoj obali, ovdje međusobno, samima sebi i Bogu. - na Dušni dan u crkvama se služi po nekoliko misa za sve pokojne. Gdje je to moguće mise se služe i u grobljanskim kapelama (crkvama). 

Poštovanje tijela. Kod blagdana Svih svetih naglasak je na ono "svih", po cijelom svijetu, kroz svu povijest, a Dušni dan (2. studenoga) upravlja vjerniku misao više na njegovu pokojnu rodbinu, prijatelje, pretke, poznanike, sunarodnjake. Slaveći Sve svete vjernik se duhom i vjerom uzdiže u nebesku, Božju slavu, u budući, vječni život, svrhu ovozemaljskog življenja. I s tog gledišta je to sadržajem radostan blagdan. Na Dušni dan, naprotiv, vjernik daje oduška i svojoj ljudskoj, prirodnoj, zemaljskoj žalosti. Ne gubeći kršćansku nadu. Povrh toga Dušni dan budi u vjerniku - poštovanje prema čovjekovom tjelesnom, vremenitom životu, općenito prema tijelu. 

Crkva je oduvijek iskazivala poštovanje svojim pokojnicima. Štoviše, častila ih je budući da su ta tijela bila posvećena sakramentima, napose krstom i euharistijom, i jer će ona kod drugog Kristovog dolaska (na Sudnji dan) uskrsnuti i biti s njim u slavi. To je vrhunac kršćanske vjere i nade koja preseže ovozemaljsko iskustvo. Upravo iz tih razloga se u Crkvi razvilo štovanje mučenika, svetaca. No nikada se nije prestala poštovati svakog pokojnika.

Misa za pokojne i blagoslov grobova. - U 2. stoljeću nalazimo tragove da su pokojnike spominjali kod euharistijske žrtve (mise). I dandanas u svakoj misi Crkva moli: "Spomeni se naše braće i sestara, koji usnuše i nadi uskrsnuća, i svih koji preminuše u tvom smilovanju; privedi ih k svjetlu tvoga lica..." U bogoslužju za pokojne molitva Crkve ide u dva smjera: njom se iskazuje poštovanje do pokojnikâ, članova Crkve, koji su po sakramentima "udovi Kristova Tijela", i drugo, Crkva moli za sve pokojne, bez razlike: da im Bog iskaže milosrđe, ukoliko u času smrti nisu bili sasvim dostojni njegove nagrade i slave, ukoliko nisu bili sasvim čisti. S tim u vezi je i poznati običaj, da u ove dane damo svećeniku blagosloviti grobove svojih pokojnika, da osobno za njih molimo, da dajemo za njih služiti misu, najvrjedniju molitvu i spasenjsko djelo. Takva misa je ne samo korisna pokojnima, već po njoj vjernik s njima izmiruje svoje krivice, koje im je u zajedničkom životu nanio. Stoga rodbina, bližnji, prijatelji takvoj misi, ako mogu, i prisustvuju. 

Svijeća - Plemenit je i pun simbolike običaj zapaliti svijeću na grobu. Svjetlo koje "hrani" rastopljeni vosak svijeće na ponajprije je simbol Isusa Krista, koji se za nas iz ljubavi žrtvuje; ujedno su zapaljene svijeće znak pripravnosti za Gospodina koji dolazi. Stoga goruća svijeća označava Kristovu nazočnost: na oltaru, kod evanđelja, pred tabernakulom i izloženim Presvetim. No svijeća i inače prati krštenikov život: ona se pruža kršteniku na krštenju, on je nosi kod prve pričesti i u uskrsnoj noći; kao zaručnička svijeća prati mladence kod vjenčanja, a kao samrtnička svijeća i u posljednjem životnom času; uz zapaljenu svijeću se rađa, umire i putuje grobu. Svjetlo svijeća progoni tamu. 

Pijetet i plemenitost - Ivan Zlatousti, biskup s početka 5. stoljeća, zapisao je tadašnju kršćansku praksu štovanja pokojnika ovom rečenicom: "Pomozimo pokojnima molitvom i prilozima za siromašne!" Izvrstan je način kako se živi čovjek odužuje svojim pokojnima: da daruje potrebne, doprinese u karitativne svrhe. To je sigurno i puno plemenitije od, primjerice, kupovanja skupih vijenaca, koji su ponekad više izraz vlastite taštine nego pijeteta spram pokojnih, i nimalo ne koriste pokojnima. Sve češće se može pročitati na osmrtnicama, plemenita poruka, da rodbina izričito želi da svoj pijetet izrazimo ne kupovanjem skupih vijenaca, nego prilozima u neke humanitarne svrhe.

Svi sveti

Svi sveti (također Sisveti ili Sisvete; lat. Sollemnitas Omnium Sanctorum) svetkovina je u Rimokatoličkoj crkvi, a njome se slave svi sveci, kako oni koji su već kanonizirani, tako i oni koji to još nisu. Slavi se 1. studenog.

Po kršćanskoj tradiciji, koju prihvaćaju i mnogi nekršćani, dva dana u godini, 1. i 2. studenog vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdan Svih svetih i Dušni dan. Ne tek uspomena, nego i zapretana vjera u prekogrobni život i Božju nagradu daje pravi smisao ovim danima i onomu što u njima činimo.

Pod izrazom "svi sveti", ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, Branitelji Domovine i ljudi svih zanimanja....svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima.

U kalendaru Katoličke crkve Svi sveti označeni su kao svetkovina, a ujedno su i neradni dan u Republici Hrvatskoj. Među narodom obično se ovaj blagdan povezuje s obilaskom groblja i uređivanjem grobova, pa tako i spomenom na mrtve. Ipak, u Crkvi se Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan obilježava dan kasnije, 2. studenog.

Današnje generacije su navikle blagdan Svih svetih zvati "danom mrtvih", što je netočno! Nije točno ni s obzirom na vjernike, jer je kršćanska poruka da smrt nije kraj, nego samo prijelaz, "most", mučno rađanje u novi život, život s Bogom "oči u oči".

Održana noć otvorenih vrata Crkve

Ovakvi susreti za mlade održavaju se već nekoliko godina u pojedinim župama u Hrvatskoj, a  proizašli su iz potrebe upoznavanja mladih naraštaja sa bogatstvom i pravim značenjem svetkovine Svih svetih.

Dan uoči blagdana Svih svetih mladi i krizmanici naše župe organizirali su molitveno-duhovni program u župi. 

Bilo je vremena za sve i to za euharistijsko slavlje, Pohvale Kristu svjetlu svijeta, duhovna razmatranja... 

Sinoć je održano nešto doista lijepo i bitno, uoči blagdana Svih svetih. Znači, blagdan Svih svetih i treba dočekati i proslaviti kako i dolikuje u molitvi, sabranosti i pobožnosti.

NOĆ OTVORENIH VRATA CRKVE 2017

Noć otvorenih vrata Crkve obilježava se 31. listopada diljem Hrvatske, uoči svetkovine Svih Svetih, a po šesti put se održava u našoj župi.

U Noći otvorenih vrata Crkve, 31. listopada planira se da vrata katedrala i drugih crkvi koje se žele priključiti ostanu otvorena, a u njima će biti određeni prostori za Euharistijsko klanjanje u tihoj molitvi i blagoslov s Presvetim te duhovno i kulturno razmišljanje.

Inicijativom se želi očitovati da su kultura i duhovnost u Europi izvor društvenog života te vratiti puninu kršćanskog smisla noći uoči Svih Svetih.

Ovo je već osma godina za redom da se u Hrvatskoj organizira takva noć, a po šesti put u našoj župi.

I ove godine program za noć otvorenih vrata Crkve priredili su mladi naše župe koji započinje u 18:00 sati, a završava u 19:00 sat.

Program:
18:00 sati: Euharistijsko slavlje
19:00 sati: Duhovna razmatranja
20:00 sati: Pohvale Kristu svjetlu svijeta

Ovim putem pozivamo sve vas da se 31. listopada 2017. godine u 18:00 sati odazovete našem pozivu i dođete u našu župnu crkvu na „Noć otvorenih vrata crkve“ i pokažite kako svetost pobjeđuje!

Trideseta Nedjelja kroz godinu

U žarištu današnje Liturgije riječi stoji velika zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. 1. čit. navodi skup zapovijedi koje se odnose na dužnosti prema bližnjemu koji je u potrebi, a to su stranci, udovice, siročad, siromasi, zaduženi. “Ne tlači pridošlicu …jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj”. Kao da je rečeno: Vi, koji ste patili zbog tlačenja Egipćana, pazite da ne nanosite patnje strancima koji žive među vama. “Ne cvilite udovice i siročeta”, jer bi vas Bog kaznio smrću “tako te će vam žene ostati udovice, a djeca siročad”. Ako uzajmljuješ siromahu, “ne postupaj prema njemu kao lihvar”, a ogrtač koji si uzeo u zalog, vrati prije zalaska sunca.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Izl 22, 20-26)
Čitanje knjige izlaska

Ovo govori Gospodin: »Ne tlači pridošlicu niti mu nanosi nepravde, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj. Ne cvilite udovice i siročeta! Ako ih ucviliš i oni zavape k meni, sigurno ću njihove vapaje uslišati. Moj će se gnjev raspaliti i mačem ću vas pogubiti. Tako će vam žene ostati udovice, a djeca siročad. Ako uzajmiš novca kome od moga naroda, siromahu koji je kod tebe, ne postupaj prema njemu kao lihvar! Ne nameći mu kamata! Uzmeš li svome susjedu ogrtač u zalog, moraš mu ga vratiti prije zalaza sunca. To mu je jedini pokrivač kojim omata svoje tijelo i u kojem može leći. Ako k meni zavapi, uslišat ću ga jer sam ja milostiv!« Riječ Gospodnja. 

Osveta – ili istoznačni izrazi kao 'izbavljenje' ili 'otkupljenje' (vidi hebrejski korijen ga'ál ) – bila je u Starom zavjetu moralna obveza i način vršenja pravde u društvu bez odgovarajućih pravnih struktura; ona se, međutim, često puta izrodila i otimala kontroli. Unatoč predrasudama, čak i zakon odmazde (Izl 21, 23-25) izražava duh »Zakonika saveza« (Izl 20, 22 – 23,33) koji je zakon milosrđa. I ovaj ulomak je dokaz takve tvrdnje. On pokazuje da zakon treba shvatiti kao znak prisutnosti Gospodina, koji je pokazao da je milosrdan sa svojim narodom (usp. 26. r.) i da osobitu brigu i ljubav iskazuje prema onim članovima koje nitko ne brani, koji nemaju 'osvetnika' ili 'otkupitelja': pridošlice nemaju svoj 'klan'; siroče i udovica su lišeni oca ili muža; siromah odvjetnika. Za te se ljude Bog predstavlja kao branitelj, to jest kao njihov otac, njihova obitelj, njihov muž, njihov odvjetnik. Odnosi među ljudima – ako krivo ne shvaćaju istinu o onom Bogu koji se objavio Izraelu – ne bi stoga smjeli biti prožeti sebičnim mjerilima pohlepe i osobne materijalne koristi (rr. 24s.), već onim duhom solidarnosti, sućuti i razumijevanja što ga je Izrael kao prvi doživio od strane svog Boga. To potvrđuje redak kojim započinje ulomak, koji doziva u sjećanje oslobođenje iz egipatskog ropstva (20. r.) i koji potom nastavlja s poukama koje su u stanju jasno očitovati taj duh milosrđa. Ovdje dakle nije riječ o jednostavnim normama međurasne ili međuklasne filantropije, već o izričaju jednoga teološkog zahtjeva: tko je spoznao Boga mora djelovati u skladu s istinom tog milosrdnog i brižnog Boga, koji mu je izašao u susret kao osloboditelj.

Drugo čitanje (Sol 1, 5c-10)
Čitanje prve Poslanice svetoga Pavla apostola Solunjanima

Braćo:Znate kakvi smo poradi vas među vama bili. I vi postadoste nasljedovatelji naši i Gospodinovi: sve u nevolji mnogoj prigrliste Riječ s radošću Duha Svetoga tako da postadoste uzorom svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji. Od vas je doista ne samo riječ Gospodnja odjeknula po Makedoniji i Ahaji nego se i vaša vjera u Boga posvuda tako proširila te nije potrebno da o tome govorimo. Oni sami o nama pripovijedaju; kako dođosmo k vama, kako se od idola obratiste k Bogu da biste služili Bogu živomu i istinskomu i iščekivali s nebesa Sina njegova koga uskrisi od mrtvih, Isusa koji nas izbavlja od gnjeva što dolazi. Riječ Gospodnja.

Crkva u Solunu je veoma mlada kršćanska zajednica, bilo stoga što je tek odnedavno primila poruku evanđelja, bilo također zato što uživa svježinu i novost života uskrslog Krista. Pavao je zbog toga gotovo ponosan, i na neki način u iskustvu te zajednice vidi i ponovno proživljava vlastito iskustvo (i sebe samoga) (6. r.). Po djelovanju jedinoga Duha, Isus i apostoli, Pavao i njegove zajednice, suzajedničari su u istoj sudbini, sjedinjeni u istom pozivu, solidarno na putu križa, dionici radosnih plodova uskrsnuća. I to je razlog što, poput Pavla, i crkva u Solunu također postaje 'uzor', referencijalna točka i žarište evanđelja. Ona zapravo oponaša Pavla u »radosti« života po mjeri samog evanđelja: radost je dar Duha, onog Duha Svetoga koji je vodio Isusa do uzvišenog darivanja sebe i koji sada vodi Pavla usred nevolja i tjeskoba. Zajednica oponaša Pavla i u snazi kojom prihvaća progonstvo i nevolju što mu ih je prouzročilo evanđelje; baš zbog toga Solunjani su sa svoje strane postali uzor drugim kršćanima u Grčkoj: »tako da postadoste uzorom svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji« (7. r.) Solunska crkva je primjer naučila od Pavla u samom oduševljenom prihvaćanju evanđelja i obvezala se evangelizirati po cijeloj Grčkoj i drugdje, još prije životom nego riječima. »Od vas je doista ne samo riječ Gospodnja odjeknula po Makedoniji i Ahaji«. (8. r.) Ono što se dogodilo u obraćenju Solunjana pomalo je uzorak (paradigma) kršćanskog navještaja (kérygma) poganima: riječ je prije svega o prijelazu s idolatrijskog mnogoboštva na židovsko jednoboštvo (r. 8b i 9) i o prianjaju uz kristološku objavu koja, međutim, iščekuje svoje puno dovršenje s drugim Kristovim dolaskom u slavi (parusía) (10. r.). To će biti jedna od glavnih tema poslanice.

Evanđelje (Mt 22, 34-40)
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu!» A on im reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i proroci.« Riječ Gospodnja.

Pitanje zakonoznanca ne služi samo kao povijesno sjećanje na sukob između Isusa i njegovih protivnika, sve odlučnijih da ga uklone, nego također odražava i ono čime je bila zaokupljena zajednica za koju Matej piše svoje evanđelje. Ona želi pronaći nešto oko čega bi se u jedno mogao sažeti sav zakon, kako se djelovanje učenika ne bi raspršilo u sitničavosti obdržavanja mnoštva obveza i zabrana. Isusov sugovornik zapravo od njega jednostavno ne traži, kao kod Marka, koja je prva zapovijed, nego koja je »velika« zapovijed, a to je semitizam koji znači 'najveća'. Isusov odgovor na zakonoznančevo pitanje odvija se u dva trenutka. Prije svega upućuje na šemá Izraél (»Slušaj Izraele!«), židovsku svagdanju molitvu, a onda joj pridaje zapovijed ljubavi prema bližnjemu (Lev 19, 18). Napokon dodaje: » O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i proroci«. Ljubav je jedini istinski prikladan odgovor što ga vjernik može dati Bogu koji njega prvoga ljubi i koji mu nudi svoj savez. To je ljubav koja, kako je već Stari zavjet učio, mora pokrenuti čitavo biće: ne samo umovanje, nego i želju, planove, same životne i tjelesne snage. Valja stoga izaći iz raspršenosti kako bi se pronašlo jedinstvo života, središte kojemu potpuno prepustiti vlastitu slobodu. Prava ljubav za Boga, kao sažetak zakona, osim toga neraskidivo je povezana s ljubavlju prema bližnjemu: »Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga«. U suprotnom bi je trebalo proglasiti licemjernom, onako kako su to činili izraelski proroci u svojim upornim optužbama protiv formalističkog štovanja Boga lišenoga praktične pravednosti i milosrđa prema bližnjemu. Neraskidiva povezanost između dvije zapovijedi nesumnjivo je u srcu proročkog navještaja i same Tore, kako to, primjerice, pokazuje današnje prvo čitanje, uzeto iz drevnoga zakonika saveza.

Kontemplacija:

Za nas se volja Božja sastoji samo u dvije stvari: u ljubavi Boga i u ljubavi bližnjega. Tu mora biti stjecište svih naših napora; i ako ćemo to savršeno učiniti, izvršit ćemo volju Božju i s njime ćemo se sjediniti. Ali koliko li smo udaljene od vršenja ovih zapovijedi na način na koji to takav jedan Gospodin zaslužuje! Dao Bog da jednog dana dođemo do toga: što je uostalom u našoj ruci, dok god to želimo! Najsigurniji znak da spoznamo vršimo li te dvije zapovijedi jest vidjeti s kakvom savršenošću ispunjavamo onu koja se tiče bližnjega. Premda postoje veoma mnogi pokazatelji da spoznamo ljubimo li Boga, ipak nikad u to ne možemo biti sigurne, dok to možemo biti s obzirom na ljubav prema bližnjemu. Budite stoga sigurne da što više vidite da ste uznapredovale u ljubavi prema bližnjemu, također ćete to više biti u ljubavi prema Bogu (TEREZIJA OD ISUSA, Zamak duše, 5D, III, 7s.).