Župa Kraljice svete Krunice

Druga Nedjelja po Božiću

„K svojima dođe i njegovi ga ne primiše!“ Ne primiše ga njegovi – njegov narod kojemu je Isus pripadao. To je narod Saveza i obećanja koji u Isusu nije prepoznao Božji pohod i nije ga prihvatio. Isusa je njegov vlastiti narod odbacio, osudio i isključio iz svoje sredine, pogubio ga na križu zajedno sa zločincima. A tko su oni koji ga primiše? To su ono koji su se za njega opredijelili, oni su svjesno i osobno prihvatili Isusa kao temelj svoga života. Njima Isus … „podade moć da postanu djeca Božja.“ To smo braćo i sestre svi mi! Radujmo se Isusu!

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Sir 24, 1-2, 8-12)
Čitanje knjige Sirahove

Mudrost se sama slavi i u Bogu se časti i sred puka svog se hvali. Usta svoja otvara u zboru Svevišnjeg i pred njegovom se moći proslavlja. Posred naroda se svog uzvisuje i u punom svetom zboru pobuđuje divljenje i u mnoštvu izabranika ima hvalu i među blagoslovljenima ona se sama ovako blagoslivlje: "Zapovjedi mi Stvoritelj sviju stvari i koji me stvori, odredi mjesto za šator moj i reče: ‘Nastani se u Jakovu i uđi u baštinu Izraelu.’ Prije vjekova, odiskona, on me stvorio i neću prestati dovijeka. Pred njim sam služila u svetom šatoru i potom se nastanila na Sionu. Dao mi je tako spokoj u milome gradu i vlast mi je u Jeruzalemu. Tako se ukorijenih u slavnom narodu, na dijelu Gospodnjem, u baštini njegovoj, i u punom zboru svetih moj je boravak." Riječ Gospodnja.

Drugo čitanje (Ef 1, 3-6, 15-18)
Čitanje Poslanice svetog Pavla apostola Efežanima

Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim;u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu slave svoje milosti. Njome nas zamilova u Ljubljenome. Zato i ja, otkad sam čuo za vašu vjeru u Gospodinu Isusu i za ljubav prema svima svetima, ne prestajem zahvaljivati za vas i sjećati vas se u svojim molitvama: Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima. Riječ Gospodnja. 

Evanđelje (Iv 1, 1-18)
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine. Ivan svjedoči za njega. Viče:»To je onaj o kojem rekoh:koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!« Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog -koji je u krilu Očevu, on ga obznani. Riječ Gospodnja

Kontemplacija: 

Boravište moga Boga je tamo, iznad moje duše. Ondje on prebiva, odande me vidi, odonud me je stvorio (...), odonud me zove, upravlja i dovodi u luku. Onaj što prebiva na najuzvišenijem nebu u nevidljivom prebivalištu, posjeduje također šator na zemlji. Njegov šator je Crkva koja je još uvijek na putu. Tu ga treba tražiti, jer se u šatoru nalazi put koji vodi do njegova prebivališta. U kuću Božjoj, vječno je slavlje (...). Sklad tog slavlja očarava uho onoga koji hodi u tom šatoru i razmatra divna djela Božja za otkupljenje vjernika. Na taj način mi već kušamo tajanstvenu slatkoću, već možemo s oštroumnošću svoga duha vidjeti život koji se ne mijenja (...) Što si onda uznemirena, dušo moja? A duša u skrovitosti odgovara: »Jesam li možda od sada na sigurnom? Zar me demon, moj neprijatelj, ne špijunira? Zar ne želiš da budem uznemirena kad sam još uvijek prognana daleko od doma Božjeg?«. »U Boga se uzdaj«. U iščekivanju, pronađi svog Boga ovdje dolje u nadi (...) Zašto se nadati? Zato što je on moj Bog, spasenje moga lica. Spasenje mi ne može doći od mene samog. Ja ću to reći, prinat ću to: moj Bog je »spasenje lica moga«

Nova godina - blagdan Svete Marije Bogorodice

Na dan koji je u sadašnjem kalendaru stavljen kao PRVI, susrećemo više isprepletenih sadržaja: svetkovinu Bogorodice Marije, davanje imena Isusu, Nova godina, Dan mira.

Liturgijski tekstovi govore o blagdanu pod imenom Natale Sanctae Mariae – Rođenje Svete Marije. Neki u tome vide uvođenje kršćanskog blagdana na dan rimskoga poganskog blagdana. Ipak, taj je blagdan naročito odisao duhom Efeškoga sabora (431. god.) koji je Mariju nazvao Bogorodicom ili grč. Theotokos te od tada otvorio čašćenje Bogorodice Marije u novom ozračju. To je ujedno i najstariji marijanski blagdan na Zapadu. Osim toga, Bogorodica s Djetetom najčešći je motiv kršćanske umjetnosti. Tek nakon 5. stoljeća, na ikonama je Marija često postavljana kao Kristovo prijestolje; u njoj je prikazan čitav Kristov život, čuvajući nju kao kristonositeljicu. Takav je i dogmatski izričaj sabora. Theotokos, govoreći o Mariji, govori o Kristu. Kalendarski gledano, otvorili smo novi niz dana poredanih u sustav mjeseci i tjedana.

Dakle, na početku smo nove godine i zaokupljaju nas različite misli i osjećaji. Ponajprije pitanje: Što nosi Nova godina? Imamo osjećaj da je jedno vrijeme prošlo, a s njim i sve zlo i ono neugodno i da novo vrijeme počinje s nadom u bolje. Stoga si srdačno čestitamo, izražavajući sebi i drugima najbolje želje. A sve te želje, možemo reći, slijevaju se u jednu: živjeti, živjeti sretno, živjeti vječno! Zatim se pitamo: Što će se novoga dogoditi na velikoj svjetskoj političkoj i crkvenoj sceni? Kamo će ići naša politička zbivanja u Hrvatskoj, Europi i cijelom svijetu? Koja će ratna žarišta nestati, a koja će se nova otvoriti? Dan u kojem slavimo početak jedne nove godine potiče nas na razmišljanje o vremenskom karakteru našeg ljudskog postojanja. Vrijeme nezaustavljivo prolazi, a s njime i mi sami.

Kalendarska smjena godina nije slučajno stavljena u blizinu Božićnog blagdana. Božić je blagdan početka, započinjanja novog vremena, nove ere. Na Božić je rođen Bog u obitelji ovoga svijeta. Tjedan dana nakon Božića okrećemo se na Rođenje u betlehemskoj štalici i čujemo poruku toga događaja: „Svjetlo svijetli u tami i tama ga ne obuze!“ Za nas kršćane nema značajnije poruke na početku nove kalendarske godine. Samo ime Isus, hebr.“Ješuah,“ sadržava i program i obećanje. Rodio nam se Bog: „Jahve, naš Bog spašava!“

Iskoristi pametno zadnji dan godine: Moli za oprost i opraštaj!

Neku posebnu tajanstvenost nose posljednji dani građanske godine… Mi to zovemo Stara godina, a to je zapravo posljednji dan godine koja je iza nas.

 Stara godina je poput vrha planine s koje možemo vidjeti 365 prošlih dana i, ako su bili ispravni, na njima se odmoriti, odahnuti ili žaliti što su ti dani bili prazni i što se nismo s nekim izmirili, oprostili drugome. 

Stara godina je zadnji poziv da ovu godinu učinimo sretnom, da bez tereta, bolesti i grižnje savjesti uđemo u novo razdoblje života. To je zadnji poziv da učiniš još nešto dobra i da ti se ova godina čini uvijek sretnom, da se na nju vraćaš kao na blagoslov za svoju budućnost.

Ne vrijedi ništa ovaj dan ako se samo zakopaš u pijesak briga, u priprave za doček Nove godine. Radije si ovaj dan uzmi da okupaš svoju savjest, da oprostiš svakom čovjeku, da moliš neka ti se oprosti, i da se osobito pomiriš s nebom koje jedino daje novost u Novoj godini. Bar posljednji dan godine treba tebi pripadati. Bar taj dan možeš zavoljeti sebe i svoj život, utješiti svoje srce, svoju savjest opet rasvijetliti i učiniti radosnom. Bar danas možeš oprostiti svojim ukućanima, možeš zaželjeti biti drugačiji, zadovoljan, sretan.

Sati i minute te upozoravaju da će uskoro ponoć, i da je važno napraviti životne odluke za dobro i za sveto. Zaustavi poslove i sjedni negdje u miran kut i pronađi sebe, svoj život, svoju dušu, svoju budućnost. Osluhni tišinu koja te okružuje i zaroni u mir. U toj smirenosti koja će te obuzeti kada odlučiš da ništa više nije važno osim tebe i ovog trenutka tvoga života, zapljusnut će te prisutnost Nekoga tko prema tebi gaji neizmjernu simpatiju, Nekoga koji možda već 365 dana nije uspio prodrijeti do tebe.

Bog koji je postao čovjekom približit će ti se . On želi tvoje društvo. On te baš u svemu razumije i uopće te ne osuđuje ni za što. Sad zajedno s njime pogledaj u proteklu godinu, pogledaj što bi trebalo promijeniti da bi tvoj život bio potpuniji i sretniji. Nauči se od posljednjih dana praviti prve dane, pretvarati gubitak u dobitak. I ne dopusti da ti dani prolaze prazni. Ovo je dan zahvalnosti dan planiranja. Danas, na posljednji dan, počni iz početka živjeti.

Sveti Ivan - apostol i evanđelist

Neka vas prati zagovor Vašeg zagovornika i sveca Ivana Evanđeliste, te u njemu nađite uzor služenju Isusu u vjeri!

Sveti Ivan Evanđelist (etim., na hebrejskom יוחנן Johanan, "Gospodin je milostiv"), (Betsaida u Galileji, početkom I. st. - Patmos, 101 g.) apostol i evanđelist, svetac Rimokatoličke Crkve, pisac Evanđelja po Ivanu, Prve, Druge i Treće Ivanove poslanice te knjige Otkrivenja.

Jedan od "stupova" Jeruzalemske Crkve, prve kršćanske skupine. Poznat je i kao Isusov ljubljeni učenik (Iv 13,23 i Iv 21,7). Porijeklom Židov iz Galileje. Roditelji su mu bili Zebedej i sveta Saloma, a brat mu bijaše sveti Jakov Stariji. Prvotno je s obitelji bio ribar na Galilejskom moru pa učenik i suradnik sv. Ivana Krstitelja. Prvi je sa sv. Andrijom pošao za Kristom. Nalazi se, uz sv. Petra i sv. Jakova Starijega, svoga brata, u užoj skupini učenika, koju Isus u određenim okolnostima uzima sa sobom, u čemu se očituje Učiteljev prisniji odnos s tom trojicom.

Zajedno je s Petrom i Jakovom kada Isus, u Kafarnaumu, ulazi u Petrovu kuću kako bi mu ozdravio punicu (Mk 1,29); s ostalom dvojicom slijedi Krista u kuću nadglednika sinagoge Jaira, čija je kći vraćena u život (Mk 5,37); slijedi ga dok se uspinje na goru Tabor gdje će svjedočiti Preobraženju Gospodnjem (Mk 9,2); uz njega je na Maslinskoj gori kad, pred veličinom Hrama, izgovara besjedu o svršetku grada i svijeta (Mk 13,3); blizu mu je kad se u Getsemanskom vrtu povlači kako bi uputio molitvu Ocu prije muke (Mk 14,33).

Prvog dana Pashe zajedno s Petrom, s kojim je uvijek gajio najdublje prijateljstvo, po Isusovom zahtjevu priprema i posljednju večeru (Lk 22,8). Unatoč opasnosti, najveću vjernost i hrabrost pokazao je kada je ostao, kao jedini od apostola, zajedno sa Djevicom Marijom, Isusovom tetom Marijom Kleofinom i Marijom Magdalenom podno raspetog Isusa (Iv. 19:25). Tada je Isus svoju Majku povjerio baš njemu, da se za nju brine (Iv 19,26). Nakon uskrsnuća, ponovno nalazimo Zebedejeve sinove, zajedno s Petrom i ostalima, u bezuspješnom noćnom ribolovu, nakon kojega, zahvatom Uskrsloga, dolaze do čudesnog ulova. Tada je upravo učenik kojeg je Isus ljubio taj koji prvi prepoznaje Gospodina i to kaže Petru (Iv 21,7).

Sv. Ivan i sv. Petar pojavljuju se zajedno kada su na prvu Pedesetnicu, puni Duha Svetog propovijedali mnoštvu te ga krstili (Dj 2) ili kada čine prvo čudo ozdravljenja nakon Isusovog uzašašća ozdravivši čovjeka koji bijaše hrom više od četrdeset godina (Dj 3), a što ih je dovelo pred židovsko vijeće glavara, starješina, pismoznanaca i svećenika, pred kojima su neustrašivo govorili o Isusu kao Kristu, unatoč prijetnjama koje su im ovi upućivali (Dj 4). Nakon obraćenja Samarije poslaše tamo Petra i Ivana pa se pomoliše za njih da bi primili Duha Svetoga (Dj 8, 14-16) Od tada pa do zadnje trećine I. st. gotovo apsolutna tišina obavija život sv. Ivana i od strane tradicije i od strane pisma. Znamo da je bio prisutan Apostolskom koncilu u Jeruzalemu, oko 50. g., gdje se uz sv. Petra i sv. Jakova Mlađega ubraja među stupove prve Crkve (Gal 2,9).

Sv. Irenej, crkveni otac, koji je bio učenik sv. Polikarpa iz Smirne, učenika sv. Ivana Evanđelista, bio je siguran izvor informacija o apostolu. Po sv. Ireneju spoznajemo da se Ivan, nakon Petrovog i Pavlovog mučeništva, 60-ih. g. nastanjuje u Efezu u Maloj Aziji imenujući biskupe i osnivajući kršćanske zajednice. Tradicija nam govori kako je bio odveden u Rim gdje ga je car Domicijan osudio na paljenje u vrelom ulju. Međutim, čudesno se izbavio od smrti. Ivan je potom bio osuđen na rad u rudnicima na zatvorskom otoku Patmosu gdje je u Špilji Otkrivenja napisao Otkrivenje. Nakon Domicijanove smrti na čelo Rima dolazi Nerva i Ivan se slobodno vraća u Efez, gdje je napisao ostatak svojih rukopisa. Smatra ga se odgovornim za evangelizaciju područja Male Azije zbog čega su ga Rimljani kažnjavali. Smatra se da je sv. Ivan bio najmlađi od dvanaet Isusovih izabranika te da ih je sve nadživio. Doživio je duboku starost te bijaše jedini od apostola koji nije prošao kroz mučeničku smrt. Umro je oko 101 g. za vrijeme treće godine vladavine cara Trajana u Efezu.

jegovo evanđelje, napisano je za kršćane koji su potekli iz poganstva. U njima želi utvrditi vjeru u mesijanstvo i božanstvo Isusa Krista. Osim Evanđelja napisao je tri poslanice i Otkrivenje. Sve su te njegove knjige pune najdublje teologije. Ivanove poslanice mogu se nazvati, a posebno prva, poslanicama ljubavi, jer u njima dolazi 31 puta glagol »ljubiti« te 21 puta imenica »ljubav«. On nam je u njima dao i najdivniju definiciju Boga: »Bog je ljubav!« Otkrivenje je proročka knjiga, o konačnoj pobjedi Isusa Krista. Napisao ju je na grčkom otoku Patmosu. Njegov simbol na slikama je orao. Zaštitnik je teologa, pisaca, knjižnjičara, izdavača knjiga i novina, skladatelja, slikara, prijateljstva, Male Azije i mnogih biskupija i župa u raznim dijelovima svijeta.

Sveti Stjepan Prvomučenik

Sveti Stjepan, prvi kršćanski mučenik ili Prvomučenik, bio je jedan od sedam đakona izabranih u počecima crkve, prema Djelima apostolskim.

 Njegovo ime na grčkome jeziku znači »kruna«, »vijenac.« Prema tradiciji iz 5. stoljeća, stefanos je grčki ekvivalent aramejskog kelil (sirsko kelila, "kruna"). Ništa se ne zna o Stjepanovom ranom životu. Nakon Isusove smrti, Stjepanovo otvoreno propovijedanje Isusova nauka i pripadništvo zajednici kršćanskih učenika dovelo ga je do osude za bogohuljenje, a potom i do smrti kamenovanjem. 

Sveti se Stjepan obično prikazuje kao mladić odjeven u đakonsku dalmatiku, s mučeničkom palmom u jednoj i kamenom u drugoj ruci.

Blagdan sv. Stjepana (Sjepanje) slavi se u Katoličkoj Crkvi 26. prosinca, drugog dana Božića i državni je blagdan u Republici Hrvatskoj i nizu drugih država.