Župa Kraljice svete Krunice

Spomendan mučeništva Dive Grabovčeve

Svakog ljeta, točnije na prvu nedjelju poslije Petrova, 01.07.2018, tisuće hodočasnika iz Rame, Hercegovine, Bosne, Hrvatske i svijeta hodočaste na grob Dive Grabovčeve na Kedžaru, na Vran planinu.

Već tradicionalno, prve nedjelje u mjesecu srpnju, na Kedžari će biti obilježen spomen na Divu Grabovčevu, ramsku junakinju, čija je životna priča nadaleko poznata.

Diva Grabovčeva († Kedžara, BiH, oko 1680 – hrvatska mučenica, djevica) je djevojka iz hrvatskog naroda, katoličke vjere, koja je živjela u 17. stoljeću za vrijeme turske vladavine. Mladi Tahir - beg Kopčić iz Kupresa svakako je htio imati Divu za ženu. Lijepo ju je zaprosio, kada je imala dvadesetak godina, ali ona je odbila uz suglasnost svoje obitelji. 

Zatim je beg poslao svoje pomoćnike, da zaprose Divu u njegovo ime. Pronašli su je na paši sa stadom ovaca. Ona je ponovno odbila i čvrsto je bila pri svojoj odluci i pobjegla u planine. Tahir - beg Kopčić je tada ponovno došao, našao je, napao i ubio nožem.

Pokopana je na Vran planini, ispred Kedžare u blizini Prozora. Označen je njen grob. Od toga vremena do danas brojni hodočasnici dolaze na njen grob i iskazuju počast. Postavljen je brončani spomenik, rad kipara Kuzme Kovačića, 1998. godine.

"Svake se godine na prvu nedjelju u srpnju slavi spomendan njenog mučeništva, kada se služi sv. Misa i prisustvuje više tisuća hodočasnika." Dr. Ćiro Truhelka objavio je knjigu o Divi i njenom grobu.

Marko Perković Thompson je na albumu Bilo jednom u Hrvatskoj iz 2006., snimio pjesmu „Diva Grabovčeva" u kojoj pjeva o njenoj tragičnoj sudbini.

 Dušman tuče, mlado tijelo ubija, u oku joj gasi nevin sjaj,
molitva je na usnama bila joj za kraj, umre tijelo, al' duša ode u Gospin zagrljaj!

Trinaesta nedjelja kroz godinu

Današnja nedjeljna čitanja govore nam o snazi Božjega stvaranja i održanja života, ali i o smrti. Naša najveća ljudska istina i čežnja je: živjeti, živjeti vječno, živjeti sretno. Veliki dio znanosti i istraživanja danas se svode na potragu za sredstvima za produženje života, a protiv smrti. Život i smrt su na svoj način i sadržaj Biblije. Božja riječ u Bibliji, a nadasve Božja Riječ utjelovljenja, Isus Krist – budi u čovječanstvu nove nade i nove životne snage. On će jasno proglasiti da Bog: „nije Bog mrtvih nego živih, jer – njemu svi žive!“ (Mt 22,32; Lk 20, 38). No, ni sama njegova riječ, riječ Isusova ne bi bila dosta da utemelji naše nade, bez vjere. Naša vjera u snagu života, koji je jači od smrti, počiva ne na riječi nego na činjenici – na djelu. A činjenica je Kristovo uskrsnuće. Uskrsli, Krist, je ona prava riječ Božja. Onaj koji u Otkrivenju kaže: „ Ja sam…Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe Smrti i Podzemlja“ (Otk 1,18). U današnjem 1. čitanju, čujemo riječi mudraca o Bogu: „ Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih… Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti.“ Smrt kao kraj, kao prestanak postojanja i odlazak u ništavilo, to nije plan Božji. Iako mudrac dobro zamjećuje, činjenice su protivne takvom umovanju o Bogu i svijetu. Činjenična je stvarnost da je smrt tako prisutna u životu čovjeka kao i sam život. Ona je integralni dio našega života. Smrt, ma koliko to zvučalo paradoksalno omogućuje život. Ona daje prostor životu na osobnoj i na univerzalnoj ljudskoj razini. Smrt predstavlja granicu svakom ljudskom iskustvu. Kad nastupi smrt, mi, barem nam se tako čini, nemamo više nikakva iskustva s onim što je s onu stranu granice. Ali trebamo vjerovati da smrt nije ulazak u ništavilo, nego da ona predstavlja prijelaz u novi život.

Najava

Vjera: „vjerujemo“ otvara nam i drugi pogled na smrt. U tom i s ti drugim pogledom smrt nam se pokazuje kao prijelaz u novo uređenje stvarnosti. To je takvo uređenje koje u ovozemaljskom životu možemo samo slutiti i priželjkivati. Za vjernički pogled smrt je prijelaz i uvod u izravan susret s otajstvom apsolutnoga Boga. Ona je ulaz u život koji zovemo vjerničkim životom, životom osobnog zajedništva s Bogom.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Mudr 1, 13-15; 2, 23-24)
Čitanje knjige mudrosti

U današnjem 1. čitanju iz Knjige Mudrosti govori se o smrti: „Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih.“ Ali govori se i o Bogu koji je ljubitelj života: „…o Gospodaru, ljubitelju života“ (11,26). Bog ljubi sva bića koja je stvorio. Smrt dakle, nije posljednja riječ u životu čovjeka pojedinca ni u životu ni u životu čovječanstva. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, te ga je stoga predodredio za besmrtnost: „Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost…“ Smrt je ušla u svijet… „đavolovom zavišću…i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju.“ Onomu tko provodi „pravednost“ osigurana je besmrtnost. A „nepravda“ je stjecanje smrti. Bezbožnici su oni (dio) koji posjeduju smrt. Idimo putem pravednosti!

Psalam (Ps 30, 2. 4-6. 11. 12a. 13b.)

Psalam 30 je Davidov i nosi naslov „Zahvala za spas od smrti.“ Ovaj Psalam označava i posvećenje Doma, a pjeva se i na dan posvete Hrama. Psalam ja zahvalna pjesma vjernika koji je ozdravljen i spašen od smrtne bolesti. „Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio i nisi dao da se raduju…dušmani…izveo si mi dušu iz Podzemlja…“ Psalmist prispodobljuje silazak u Podzemlje, tj. smrt. Božje pak izbavljenje pjesnik poistovjećuje kao uskrsnuće. Ovaj Psalam ima kristološko (učenje o Kristu, njegovoj osobi i njegovom djelu) i soteriološko (preispitivanje vjerovanja u spasenje i otkupljenje) značenje. Značenje Psalma shvaća se kao zahvalnica Krista Uskrsloga nebeskome Ocu za dar uskrsnuća. I mi već sada možemo ovaj Psalam pjevati, kao zahvalu svojega uskrsnuća po Kristu Gospodinu našemu.

Drugo čitanje (2Kor 8, 7. 9. 13-15)
Čitanje druge poslanice Korinćanima

Apostol naroda Pavao kada je ponovo uspostavio povjerenje s Korintskom zajednicom, govori im o milostinji koju je obećao skupljati za Crkvu u Jeruzalemu (Gal 2,10), koja je bila siromašnija. Oba poglavlja i 8. i 9., upućuju kako su se kršćani u ono vrijeme brinuli jedni za druge. Za uzor stavlja Pavao makedonske Crkve – općine u Filipima i u Solunu. Pavao propovijeda, ali i moli Korinćane: „Kao što se u svemu odlikujete u vjeri; i riječi; i spoznanju; i svakoj gorljivosti; i ljubavi svojoj prema nama – odlikujte se i u ovoj darežljivosti.“ Skupljanje milostinje ima šire značenje: služenje, posluživanje, zajedništvo Duha, zajedničko djelo, darežljivost, a najčešće milost ili milost zajedništva. Nije to puko skupljanje novca. To je darivanje onoga što je čovjek primio. Skupljanje milostinje ima najprije predanje Gospodinu: „Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.“ Pavao se trudi objasniti Korinćanima da njihovo darivanje (milost) nije prisila. Upućuje ih na Kristovo djelovanje koje se mora nastaviti među kršćanima. Siromaštvo kao izvor obogaćenja drugih. To je Kristov primjer, Božji dar koji pobuđuje dar kršćana. Krist se dragovoljno lišio na zemlji svoje slave i svojih božanskih povlastica, htio je s nama trpjeti i umrijeti (usp.Fil 2,7;+), da nas obogati upravo povlasticama kojih se odrekao. Ovdje Pavao stavlja prvenstvo na njegovo spasenjsko djelo. Kršćansko je ponašanje utemeljeno na Kristovu primjeru, što je jedna od značajki Pavlovskog Morala (Rim 14,8; Ef 5,1;+). Pavao od Korinćana traži samo njihov suvišak, dok su makedonski kršćani u svom „siromaštvu darivali i preko mogućnosti.“ Pavao ih uči da će darivatelj jednom postati darivan i tako će postati jednaki. I siromah može darovati svoje duhovno bogatstvo: molitvu, blagoslov, zahvalnost i…

Evanđelje (Mk 5, 21-43)
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovo prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: „Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!“ I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga. A neka je žana dvanaest godina bolovala od krvarenja, mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore. Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine. Mislila je: „Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena.“ I odmah prestane njezino krvarenje, te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla. Isus odmah u sebi osjeti da je iza njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: „Tko se to dotaknuo mojih haljina?“ A učenici mu rekoše: „ Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: 'Tko me se to dotaknu?'“ A on zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini. Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj, pa mu kaza sve po istini. On joj reče: „Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!“ Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: „Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?“ Isus je čuo taj razgovor pa će nadstojniku: „Ne boj se! Samo vjeruj!“ I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: „ Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.“ A oni mu se podsmjehivahu. No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: „Talita, kum!“ Što znači: „Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!“ I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.

Zaključak:

U poteškoćama da ljubimo, u mukama da se obranimo od mržnje u vlastitom srcu, potražimo Isusa: „Dođi i stavi ruku na nas, na naše probleme!“ Dotaknimo se Isuse! Čujmo, pored svih vijesti i informativnih emisija i Isusovu uvijek živu i aktualnu Radosnu vijest, Evanđelje. A Isus nam kaže: „Ne boj se, samo vjeruj!“ Isusova Božja snaga, mir i sigurnost – snaga koja je jača od zla što je mučila ženu u teškoj bolesti kroz 12 godina i koja je jača od sile smrti kod Jairove kćerkice, neka zahvati i nas. Isus je i danas, svojim Duhom među nama i uvijek jedini Spasitelj svijeta! Teško se može živjeti samo od toga da bi se živjelo. Pitanje o smislu života ne može se ušutkati, samo horizontalom ljudskog postojanja. Postoji i vertikala sreće, punina u Kristu. To je vječni život koji nam Bog obećava. Živjeti po vertikali znači živjeti Duhom Božjim, a ne duhom svijeta. Starozavjetni je mudrac imao pravo kada je rekao da „Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih.“ Bog je stvorio život koji se otključava ključem vjere. U vjeri, koliko god to 'znanost' poricala, smrt ne slavi pobjedu nad životom nego život nad smrću. Isus nam je to pokazao i dokazao, ne samo svojim djelima, nego i svojim životom. Za sve one koji se na njega oslone u životu i kroz život, smrt je samo san iz kojega nas budi svemoćna Božja riječ. Probuđeni od toga sna moći ćemo razumjeti život i nauživati se njegovih dobara. „Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih.“ „Pođi u miru i budi zdrava.“ „Ustani!“ „Reče da joj dadu jesti.“ „Odlikujte se u darežljivosti.“ Ovi kratki odlomci iz današnjih čitanja putokaz su kod izbora između: Života i Smrti. AMEN!

Dan Hrvatske državnosti

Dan državnosti u Republici Hrvatskoj je blagdan koji se obilježava 25. lipnja, na dan kada je 1991. godine Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske proglašavajući Republiku Hrvatsku samostalnom i neovisnom državom.

Dan državnosti je službeni državni blagdan te se taj dan ne radi. Do 2001. godine Dan državnosti se obilježavao 30. svibnja svake godine, u spomen na konstituiranje prvog višestranačkog Sabora 1990. godine. Danas se taj datum obilježava kao spomendan - Dan Hrvatskoga sabora.

Drama bivše Jugoslavije dosegla je vrhunac u proljeće 1991. Hrvatska i Slovenija još su godinu dana prije toga izglasale svoju suverenost i održale prve slobodne parlamentarne izbore. Međutim u to doba riječi suverenost i nezavisnost nisu se poistovjećivale.

Zagreb i Ljubljana tražili su miran način za razdruživanje od Jugoslavije, pa je zato politički prostor za eventualnu konfederaciju suverenih republika ostao otvoren. Bila su to pravila igre koja su nametale i svjetske sile. Međutim, Srbiju i Crnu Goru zanimala je jedino hegemonija pod maskom nove moderne federativne Jugoslavije, pa su pregovori blokirani. U isto vrijeme u dijelu Hrvatske traje srbo-četnička pobuna, a ostaci savezne vlasti bivše Jugoslavije potpuno su paralizirani. U takvim okolnostima Hrvatska je 19. svibnja izašla na referendum, na koji se odazvalo 83,5 posto biračkog tijela. Od toga broja čak 93,2 posto zaokružilo je listić DA za hrvatsku suverenost.

Uslijedio je jedan od najznačajnijih hrvatskih povijesnih događaja. Dana 25. lipnja 1991. sastao se Hrvatski sabor i jednoglasno izglasao Deklaraciju o samostalnosti Hrvatske. U okruženju velikosrpskih prijetnji i cinizma svjetske diplomacije, Hrvatski sabor je proglasio Republiku Hrvatsku, do tad u sastavu socijalističke Jugoslavije suverenom i samostalnom državom. Tim činom, Hrvatska je pokrenula postupak razdruživanja od drugih jugoslavenskih republika i zatražila međunarodno priznanje. 

U svom govoru, predsjednik Republike Franjo Tuđman je istaknuo: "Mi ne možemo više podržavati život u zajedničkoj državi, u kojoj postoji neprekidna, pritajena i javna agresija, patološka mržnja i zloća prema svemu izvornome hrvatskom. U državnoj zajednici, u kojoj smo suočeni s uzastopnim prijetnjama upotrebe sile, kako one zajedničke, tako i ilegalne u obliku buntovništva i terorizma. Proglašujući samostalnost Hrvatske, mi činimo isto ono što i svi narodi svijeta na putu postizanja svoje neovisnosti i to iz istih, prirodnih i vrhonaravnih razloga." 

Jednoglasno izglasavanje Deklaracije o samostalnosti je bilo ponešto narušeno činjenicom da su se reformirani komunisti, tada pod nazivom Stranka demokratskih promjena, izjasnili protiv Ustavne odluke i zakona. Klub zastupnika SDP-a na čelu s Ivicom Račanom tražio je da se istodobno s razdruživanjem pokrene postupak udruživanja s drugim jugoslavenskim republikama. Taj je prijedlog odbijen pa se saborska većina u kojoj je prevladavala Hrvatska demokratska zajednica odlučila za punu hrvatsku nezavisnost bez ikakvih uvjeta. 

Nekoliko sati kasnije identičnu je odluku donijela i Skupština Slovenije. Šesteročlana federalna jugoslavenska zajednica tada je i pravno prestala postojati,iako su međunarodni čimbenici kao lijek za staru zagovarali neku novu Jugoslaviju. Zato je novim državama nametnut moratorij i embargo na uvoz oružja što ih je prepuštalo na milost i nemilost velikosrpskoj agresiji. Neposredno nakon toga jugoslavenska vojska napala je Sloveniju, a 3. srpnja jugoslavenski tenkovi ulaze u Baranju. Počela je okrutna agresija na Hrvatsku u kojoj će pasti tisuće žrtava, a deseci tisuća ljudi napustit će svoja ognjišta. Međutim, Hrvatska je za svoju slobodu bila pripravna na sve žrtve. 

Europa i svijet nisu s oduševljenjem dočekali odluku Hrvatskog sabora i Skupštine Slovenije, jer svijet je još uvijek predlagao nekakvu novu Jugoslaviju, u koju povratak nije bio moguć. Pokazala je i to krvava ratna zbilja, napadi na Vukovar, Dubrovnik, genocidna agresija okupatora i herojska borba Hrvata. U prosincu 1991. Njemačka je samostalno priznala Hrvatsku, a novu političku stvarnost u siječnju 1992. priznala je cijela Europa, a potom i cijeli svijet.

Dan državnosti ne treba zamjeniti s Danom neovisnosti, koji se obilježava 8. listopada u spomen na donošenje Odluke o raskidu svih državno-pravnih sveza na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ, kada je Republika Hrvatska i formalno postala nezavisna država.

Neka naša Hrvatska Domovina bude sol zemlje i svjetlo svijeta, neka bude uvijek vjerna Kristu i Kršćanskim vrednotama i NE DOPUSTIO GOSPODIN da se ikad više zatre ime Hrvatska i svaki grumen njene zemlje, niti zatiru njeni domoljubi i svi građani Republike Hrvatske. SRETAN DAN DRŽAVNOSTI! Živjela Hrvatska domovina!!!
Svi kliknimo Kristu, svi kliknimo sada nek živi, nek vlada Krist Bog na prijestolju svom, nek vlada Krist u Hrvatskoj!

Rođenje Ivana Krstitelja

Sveti Luka u svom Evanđelju, opisujući rođenje Gospodinova preteče Ivana Krstitelja, predstavlja nam ga kao vrlo znakovit i značajan događaj.

Prema Novom zavjetu, roditelji Ivana Krstitelja, Zaharija i Elizabeta, dugo nisu mogli imati djece i kada im se rodio sin, zavladala je velika radost. Održana je posebna svečanost, na kojoj mu je trebalo nadjenuti ime. Okupili su se prijatelji i rođaci, koji su došli izdaleka. 

Htjeli su da se zove Zaharija po ocu, ali s tim se nije složila Elizabeta. Rekla je da će se zvati Ivan što znači "Gospodin je milostiv" (heb. Johanan). Prijatelji i rođaci su pitali Zahariju, za mišljenje. On se složio s time da se zove Ivan.

Budući da Zaharija dotad nije mogao govoriti, tada mu se vratio glas. Počeo je zahvaljivati Bogu i slaviti ga zbog njegove dobrote: "I ti ćeš biti poseban. Ići ćeš pred Božjim izabranikom.

Nosit ćeš poruku Božje ljubavi i oproštanja njegovu narodu." Ivan je otišao od kuće, živio je u pustinji blizu rijeke Jordana. Nosio je odijelo od devine dlake opasano kožnim pojasom. Jeo je pustinjsku hranu - divlji med i skakavce. Propovijedao je blizinu kraljevstva Božjeg i pozivao svoje sunarodnjake na obraćenje, a mnogi su se kajali za svoje grijehe i dali da ih Ivan krsti.

Evanđelja pripovijedaju i da je Isus došao k Ivanu, te od njega zatražio krštenje. Ivan je na njegovo inzistiranje to i učinio, a za krštenja, kako prpovijeda biblijski tekst, spustio se nad Isusa Duh Sveti u obliku goluba i Božji glas je progovorio: "Ti si Sin moj ljubljeni. U tebi mi sva milina." Herod Antipa zatvorio ga je u tamnicu i dao mu odbrubiti glavu, jer mu je prigovorio zbog preljuba.

Sveti Antun Padovanski

Blagdan je Svetog Antuna Padovanskog, jednog od najomiljenijih katoličkih svetaca, koji je svetim proglašen samo godinu dana nakon svoje smrti. U Hrvatskoj se blagdan obilježava svetim misama, blagoslovom djece i procesijama.

Sv. Ante Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu. Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Ante, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski.

Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se Bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Kako si je uzeo za uzor sv. Antu pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornička djela.

Došavši iz Medine u Asis puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluči ostati posvema u Italiji i ne vraćati se u Španjolsku.

Svetu i oduševljenu riječ svetog Ante pratio je Gospodin vanrednim znakovima, rijetkim čudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djelovanja svečeva. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru.

Umro je u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braća njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX. u svece. Redovnici sv. Franje odmah počeše pripreme oko gradnje crkve u Padovi na čast sv. Anti Padovanskom.

Crkva se dogradi 1263. godine; u travnju iste godine bude posvećena i u nju moći sv. Ante prenesene. Ovu je svečanost uzveličao svojom prisutnošću tadanji general reda sv. Bonaventura. Dade otvoriti lijes sv. Ante i svi se zadiviše, kad vidješe istrulo tijelo samo jezik cio i rumen, kako je ostao sve do dana današnjega.