Četvrta Nedjelja kroz godinu
- Detalji
- Objavljeno 03 Veljača 2013
- Napisao/la Dražen Đukić
U današnjoj 4. nedjelji kroz godinu C, pred nama je poziv i misija proroka Jeremije, koji je u liturgiji pralik poziva i misije Krista Gospodina, ali i svakog kršćanina. Biti kršćanin, znači biti čovjek. A biti kršćanin: to je u temeljnoj strukturi zvanje. Po samom stvaranju, čovjek je dobio od Boga zvanje, biti čovjekom. Prorok Jeremija je od Boga dobio zadatak: zvanje, biti prorokom. No ima u povijesti spasenja važnih poziva koje je Bog upućivao određenim, posebnim ljudima. Primjer su: Abraham, Mojsije, Pavao, ali i drugi… To su veliki Božji pozvanici kojima je Bog odredio njihov životni put – put bez kojih bi povijest Božjega naroda bila drugačija. Njihov rad među ljudima uvijek je bio skopčan s teškoćama. Pogotovo kad je riječ o širenju neke poruke koja preobražava čovjeka.To su već uočili i iskusili starozavjetni proroci. Bog ih je u takvim teškim trenucima iskušenja hrabrio i davao im svoju snagu. Ali, pored njih odabranih i svaki čovjek, a pogotovo svaki kršćanin ima svoje temeljno zvanje. Tu se ne misli direktno na neku životnu profesiju, stručno zanimanje, premda i to spada u okvir toga temeljnoga zvanja. Na temelju samoga STVARANJA, svaki čovjek ima zvanje biti čovjekom. A na temelju KRSTA, svaki kršćanin ima zvanje biti kršćaninom. Uz Božju pomoć, mladenačka sklonost, svjesni odabir kršćanske razboritosti i savjesti, svakom čovjeku određuje neku temeljnu životnu stručnu profesiju, neko zanimanje. U sklopu toga, svaki je pozvan da tu svoju profesiju i zanimanje živi kao čovjek i kao kršćanin. Uz svoju profesiju, kršćani se i danas, trebaju staviti u službu svijeta pa prenositi i poruku evanđelja. U takvom pothvatu kršćani nailaze na mnoge teškoće, pa i na nerazumijevanje same svoje braće kršćana. Krist nam daje primjer kako to prebroditi. To je njegova ljubav prema Bogu i ljudima koja sve podnosi. Kršćanin zna da nije sam. „Postojim u Božjoj zamisli, dakle – jesam!“
Najava
Prvo Kristovo osporavanje. Isus nastupa u Nazaretu i to pred delikatnom publikom: pred svojim sumještanima, poznanicima i daljnjom rodbinom. Početak njegova nastupa teče uspješno. Pozorno ga slušaju i svi su zadovoljni. Očekuje se puni uspjeh. Isus sebe proglašava Mesijom, Božjim pomazanikom. A onda kad su to čuli i shvatili, nastaje potpuni obrat, ljutnja. Što si on to umišlja? Tko je on? Mi ga poznajemo? Završetak je skoro tragičan, ali Isus odlazi i ništa ga neće zaustaviti u njegovu poslanju. Tužno je, jer ga njegovi ne primiše!
Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Jr 1, 4-5. 17-19)
Čitanje Knjige proroka Jeremije
Prorok Jeremija rođen je oko 650. god. pr. Kr., u jednoj svećeničkoj obitelji u blizini Jeruzalema u mjestu Anatotu. Pripadao je Benjaminovu plemenu. Uz njegovo ime vežu se riječi: „Jahve ga je podigao.“ Kao sin svećenika nije se opredijelio za svećenički poziv. Nije se ni oženio, ni zasnovao obitelj. To je već bio znak da mu je u životu određeno nešto drugo. A to drugo bilo je, Božji poziv u proroke. Pozvan je za proroka vrlo mlad (Jr 1, 6-7). Kao godina njegova poziva općenito se prihvaća 627. pr. Kr., u vrijeme vladavine kralja Jošije. Bio je mlad, nježan i osjećajan. Imao je nježnu dušu za ljubav, a bio je od Boga poslan da „čupa i sadi, ruši i gradi“ (1,10) i trebao je proricati iznad svega nesreću svoga naroda (20,8). Živio je u vrlo teškom povijesnom razdoblju za njegov narod. 587. doživio je razaranje Jeruzalema i njegova Hrama od Babilonaca. Zbog svojih grubih proročkih riječi bio je neshvaćen i napadan od svojih. Djelovao je do 580. pr. Kr., kada je od svojih sunarodnjaka bio prisiljen na odlazak u Egipat, gdje je i umro.
U današnjem 1. čitanju, iz Knjige proroka Jeremije iz Prvog poglavlja: „U dane Jošije – Poziv Jeremijin.“ Jeremija izjavljuje kako je za vladavine kralja Jošije (626. god. pr. Kr.) duboko osjetio proročki poziv. To je njemu bio znak da je Bog na njega mislio i prije nego se rodio. Čuje Božji glas: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima…“ Tim pozivom nije se odmah oduševio. Bio je mlad, neiskusan i uplašen. Slutio je kako će se zamjeriti svećenicima, kraljevima i narodu, jer će im se kao pravi prorok morati suprotstavljati, budući da većina njih uvijek traži osobne interese, a ne pravednost. Jahve, Bog ga hrabri i otklanja njegov strah riječima: „Ja sam s tobom da te (uvijek) izbavim.“ Duh Božji ga je hrabrio i unosio u njega pouzdanje da, neće biti napušten i od nikoga zauvijek pobijeđen. I Jeremija je prihvatio Božji poziv. Glavni naglasak stavljao je na obraćenje sebe i ljudskih srca svojih sunarodnjaka. Jahve, Bog mu pri pozivu reče: „Danas te, evo postavljam kao grad utvrđen, kao stup željezni…protiv kraljeva i knezova judejskih, svećenika i naroda ove zemlje. I borit će se s tobom, al' te neće nadvladati, jer ja sam s tobom da te izbavim.“ Takav Božji POZVANIK bio je prorok Jeremija, a onaj jedini i pravi bio je sam Gospodin Isus Krist kojemu je Jeremija bio tek pralik. Jeremijin poziv i misija bio je PROROK Božji!
Psalam (Ps 71, 1-6b. 15ab. 17)
Psalam 71 ima naslov „Molitva starca.“ Psalam je ispjevan iz bolne situacije progonjena i neprihvaćena Božjeg poslanika. Progonjeni i odbačeni čovjek pokorava se samo Božjoj riječi. On se pouzdaje u Boga i ostaje siguran, unatoč svim protivljenjima: Tebi se Gospodine, utječem, ne daj da se ikada postidim!“ Progonjeni pjeva, moli i vapi. Ostaje mu samo Bog kad su mu svi okrenuli 'leđa.' „U pravdi me svojoj spasi i izbavi…jer ti si stijena i utvrda moja. Bože moj, istrgni me iz ruke zlotvora.“ Ovaj Psalam se može sagledati i iz Isusove situacije današnjeg Lukina evanđelja: evo, on se susreće s prvim velikim neuspjehom, u vlastitom zavičaju. „Gospodine, uzdanje od moje mladosti!...ti si mi zaštita od majčina krila.“ Ove riječi Psalma izvrsno pristaju u svakom bolnom trenutku Crkve i svakog čovjeka. „Bog – učitelj moj od mladosti!“ Kakva li životnog ideala! Dragi mladi prihvatite ovog Učitelja, jer vas On nikada neće napustiti! A mi stariji (stari), još se uvijek možemo upisati u njegovu školu.
Drugo čitanje (1Kor 13, 4-13)
Čitanje 1.Poslanice svetog Pavla apostola Korićanima
Pavao želi pokazati koji je put najizvrsniji u našem životu: to je PUT LJUBAVI! Himan ljubavi, bez dvojbe, je vrhunac apostolskog pisanja. On zauzima posebno mjesto. O njemu ne treba puno raspravljati, nego ga samo čitati – pročitati i pustiti, srcu i mislima da u njemu uživaju. Hvalospjev ljubavi se može podijeliti na 3 dijela: 1. (1Kor 13,1-3): bez ljubavi sve je ništa! 2. (1Kor 13,4-7): temeljne značajke ljubavi. 3. (1Kor 13,8-13): ljubav je dar konačnog ispunjenja i savršenstva i ona premošćuje napetost između sada i nekoć (prošlosti i budućnosti). U današnjem 2. čitanju, apostol Pavao nam recitira svoj „Hvalospjev ljubavi:“ „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.“ Ljubav, dakle, iznad svega. Umuknut će spoznaje, jezici, znanje, umuknut će SVE, a ostaju samo: vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav.“ U sklopu čitanja ove nedjelje čut ćemo sveopći poziv svakog kršćanina, svakog čovjeka: ljubiti Boga i bližnjega, ovako ljubiti kako nas ući Pavao. Gdje god živimo ili radimo ili trpimo, stvoreni smo za takvu opću i herojsku ljubav. SUMARNO: pred Bogom bez ljubavi sve je ništa; dolaskom ispunjenja ljubav ne prestaje, nego ostaje. Ljubav se predstavlja znakovima prepoznavanja. 2 su pozitivna: ljubav je velikodušna i dobrostiva. Zatim slijedi 8 znakova u negativnom obliku: ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi. I na kraju 5 pozitivnih znakova: ljubav se raduje istini, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. To je razlog zašto se teži za ljubavlju – to je put kojim treba ići. Samo je pitanje, koliko je možemo imami i dati.
Evanđelje (Lk 4, 21-30)
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Isus progovori u sinagogi: „Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“ I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: „Nije li ovo sin Josipov?“ A on im reče: „Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.“ I nastavi: „Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavlada velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac. Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.
Zaključak:
Prvo Kristovo osporavanje. Kad tvoji slušatelji, Gospodine, vidješe da si prorok i da nosiš snagu ispunjenja riječi koju naviještaš, gnjev ih obuze i izbaciše te iz svoga grada. A ti – prođe između njih i ode. Ostavljaš ih njihovu gnjevu i njihovu neprihvaćanju RIJEČI. Odlaziš k DRUGIMA, onima 'dalekima,' onima neznatnima koji su željni čuti tvoju riječ. Slušatelji u sinagogi reagiraju krajnje emotivno. Oni su grupa koja ima svoja jasna očekivanja. Svi žele da Isus čini ono što oni hoće. No, Isus ostaje u svom uvjerenju: Božjeg Pomazanika i Spasitelja svijeta. On se ne da skrenuti sa svoga puta. Krista ništa neće zaustaviti u njegovu poslanju. Kad to shvate „njegovi“ razgnjeve se. Brzo prelaze iz jedne krajnosti u drugu. Oni koji su mu se u početku divili, sada postaju agresivni. Tjeraju ga iz grada. Isus će na kraju proći mimo njih. To pokazuje da je on imao u svojoj ruci snagu koja ih je uvijek iznova fascinirala. I uistinu, već od početka, dolazit će ga slušati i oni koji će tražiti kako ga 'uhvatiti u riječi.' Isus je napustio Nazaret. Zvat će ga Nazarećaninom, ali od ovoga trenutka njegov grad više neće biti Nazaret nego Kafarnaum. Njegove odluke ne čini podrijetlo, nego Bog Otac. Što protivljenje Isusu donosi njegovim sugrađanima? Što donosi svakom protivniku? Tim se može dobiti puno, previše – odbiti vlastito spasenje. Koliko i u nama ima predrasuda i ograda pred istinom. Ljudi se zatvaraju u svoje ideologije i opravdaju time sve što čine. Omalovažavaju nositelja neke poruke i time se žele zaštititi od same poruke. Nekima smeta način i stil kojim netko govori. Ljudi, nalaze brojne isprike kako ne bi morali primiti neku neugodnu istinu. Tako je i s Evanđeljem. I to ne samo u ono vrijeme, nego i danas. Volimo pretvoriti Evanđelje u divnu knjigu iz davne prošlosti i iskazati joj bitno poštovanje, samo da ne moramo evanđeosku riječ prihvatiti i unijeti u svoj konkretan život. Radije ćemo se diviti stilu i govorničkom daru nekoga, nego iskreno čuti njegovu poruku. Tražimo njegove mane, njegovu privatnost, naročito ako nam se ne sviđa njegova poruka. To je često i sudbina svećenika koji su tumači i nositelji Božje riječi, njegovi proroci. Prorok nije bezgrešan čovjek. Međutim, on je pozvan zalagati se za slavu Božju i za spasenje ljudi. Od te zadaće ništa ga ne može ispričati. Najvažnija je riječ i služenje riječi. To bi tako trebalo biti i kod nas slušatelja.