Prva Korizmena Nedjelja
- Detalji
- Objavljeno 18 Veljača 2018
- Napisao/la Dražen Đukić
Ušli smo u KORIZMU! Hrvatska riječ Korizma dolazi od latinske Quadragesima ili Četrdesetnica. To je vrijeme Crkvene godine od šest tjedana priprave za najveći blagdan kršćanstva, za USKRS. Korizma počinje s Pepelnicom ili Čistom srijedom, a obuhvaća šest korizmenih nedjelja, 40 radnih dana. Značenje korizme vezano je uz simboliku broja četrdeset koje proizlazi iz Starog i Novoga zavjeta. To je najintenzivnije vrijeme crkvene godine. Uzor korizmenog vremena je Isus Krist koji se – kroz četrdeset dana – pripravljao na svoje mesijansko djelovanje, POSTOM i MOLITVOM, u pustinji. Korizma je i određeno vrijeme priprave odraslih na primanje svetih sakramenata kršćanske inicijacije: na krst, potvrdu i svetu euharistiju. Dosta je sljepoće svijetu i ropstva grijehu! Vrijeme je da Kristu povjerujemo! Vrijeme je da mu se više otvorimo! Korizma je sveto vrijeme koje nas poziva na novi život. Neka ova nedjelja bude i molitva Isusu za pomoć, molitva za vjeru da krenemo njegovim stopama. Neka se po molitvi Crkve od nas udalji svaki strah. Isus je pobijedio đavla i vjerujemo da je s nama u svakodnevnim kušnjama. Tako ćemo obraćena srca, osjetiti blagoslovljene plodove korizme.
Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Pos 9, 8-15)
Čitanje knjige Postanka
Ovo reče Bog Noi i njegovim sinovima s njim: „Evo, sklapam savez svoj s vama i s vašim potomstvom poslije vas i sa svim živim stvorovima što su s vama: s pticama, sa stokom, sa svim zvijerima, sa svime što je s vama izišlo iz korablje – sa svim živim stvorovima na zemlji. Uspostavljam savez svoj s vama te nikad više vode potopne neće uništiti živa bića niti će ikad više potop zemlju opustošiti.“ I reče Bog: „A ovo znamen je saveza koji stavljam između sebe i vas i svih živih bića što su s vama za naraštaje dovijeka: Dugu svoju u oblak stavljam, da znamenom bude saveza između mene i zemlje. Kad oblake nad zemlju navučem i duga se u oblaku pokaže, spomenut ću se saveza svoga, saveza između mene i vas i stvorenja svakoga živog: potopa više neće biti da uništi svako biće.“ Riječ Gospodnja.
Zbog ljudske pokvarenosti »Gospodin se pokaja što je načinio čovjeka na zemlji« (Post 6,6) i odluči ju uništiti potopom, spašavajući ono nekoliko pravednika koji su našli milost u njegovim očima. S njima želi započeti novo stvaranje koje formalno preuzima ono prvo – vode prekrivaju zemlju – no u određenom smislu ga nadilazi, jer Bog vodi računa o grijehu čovječanstva i na taj način otvorenije pokazuje svoje milosrdno lice. Životinje su sada ponovno izručene čovjeka da njima vlada pa i da ih koristi za hranu, no izričito je naglašena opomena da poštuje svetost života, ponajprije onoga ljudskog koji pripada Bogu.
Sve biva nanovo od njega blagoslovljeno; uz to Gospodin sklapa milosni savez u kojem od druge strane ništa ne traži jer zna »da su čovječje misli opake od početka« (8, 21b). To je savez za život koji se izriče čudesnim znakom u prirodi, a to je duga: Gospodin je poput ratnika udario svom svojom silinom i sada svoj ratni luk (Hag 3, 9) pretvara u znak mira, ili možda borbe na čovjekovoj strani kako ne bi prevladale vode kaosa.
Pripovijest o potopu počinje utvrđivanjem činjenice zla »na zemlji« (6, 5.12) a svoj kamen temeljac ima u Božjem sjećanju (8,1); u njezinu zaključku se kaže da će Gospodin pogledati luk iznad oblaka (dakle, »na nebu«) da se sjeti vječnog saveza između Boga i svakoga živog stvorenja (9, 15s). Gospodin dakle odlučuje gledati jedino na vlastitu milost. Kako bi ostao trajno vjeran čovječanstvu želi se podsjetiti jedino na svoju nepogrješivu vjernost savezu. Vode smrti postaju sredstvo objavljivanja milosrđa, kupelj preporođenja za čovječanstvo, pralik krštenja koje nas spašava.
Drugo čitanje (1Pt 3, 18-22)
Čitanje prve Poslanice svetoga Petra apostola
Ljubljeni: Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu. U njemu otiđe i propovijedati duhovima u tamnici koji bijahu nekoć nepokorni, kad ih ono Božja strpljivost iščekivaše, u vrijeme Noino, dok se gradila korablja u kojoj nekolicina, to jest osam duša, bî spašena vodom. Njezin protulik, krštenje – ne odlaganje tjelesne nečistoće, nego molitva za dobru savjest upravljena Bogu – i vas sada spasava po uskrsnuću Isusa Krista koji, uzašavši na nebo, jest zdesna Bogu, pošto mu bijahu pokoreni anđeli, vlasti i sile.
Pred sve većim neprijateljstvom kojim su okruženi kršćani, Petar nekim zajednicama u Maloj Aziji šalje pismo u kojem ih potiče da i u trpljenju ustrajno svjedoče vjeru. Braću koju progonstvo stavlja na kušnju podsjeća na Kristovo djelo spasenja i na njegovu djelotvornost (r. 18) također i prema mrtvima (r. 13), pa čak i prema Noinim suvremenicima, koje se smatralo najbezbožnijima među ljudima (r. 20). One, koje se naziva blaženima ako budu morali trpjeti zbog pravednosti (3, 14), podsjeća na duboku nepravednost svakog čovjeka, za čije spasenje je umro jedini Pravednik.
U ovom ulomku slušamo odjek prvih krsnih obreda s njihovim vjeroispovijestima. Nekoć je Bog po vodama potopa spasio »mali ostatak« čovječanstva koji je našao milost u njegovim očima (r. 20b: broj osam je bremenit uskrsno-krsnom simbolikom). No pralik nalazi svoje izvanredno ispunjenje u otkupljenju koje je Krist izvršio za one koji to otkupljenje po krsnoj vodi žive u vlastitom životu. Krsno uranjanje je molitveni vapaj Bogu da učinkovitost Kristove muke, smrti i uzašašća na nebo dopre i do nas (rr. 21s.).
Evanđelje (Mk 1, 12-15)
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu. A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“
U krštenju na Jordanu Sin Božji je pristao pomiješati se s grješnicima da na sebe primi grijeh svijeta: na to svoje poslanje on se priprema u samoći pustinje, mjesta susreta s Bogom i okršaja s Protivnikom. Duh Sveti je taj koji Isusa silom tjera u pustinju. Marko pobliže ne određuje u čemu se sastojala kušnja (vjerojatno se odnosila na način kako izvršiti poslanje), ali daje razumjeti da je ona trajala cijelo vrijeme boravka u pustinji.
Kontemplacija:
Gospodine Isuse Kriste, vrhovni svećeniče, koji si svojom predragocjenom smrću meni dao život, snagom svoga Duha i djelotvornošću tvoje prisutnosti udalji od mene sve zasjede neprijatelja. Raskini u meni svaki lanac Sotone i, po svom milosrđu, rasprši svaku tminu iz mog srca. Tvoja savršena ljubav, o Kriste, neka učini da muževno pobijedim u svakoj napasti. Tvoja sveta poniznost neka me pouči da razbirito izbjegnem svim laskanjima neprijatelja. Sjaj tvoje istine neka me vodi i neka učini da hodim u tvojoj prisutnosti u iskrenosti i vjernosti srca. Blagoslov tvoga neizmjerno praštajućeg milosrđa neka mi prethodi, nek’ me prati i nek’ me čuva sve do konca života. Amen. (GERTRUDE DI HELFTA, Exercitia, I, 40-50).