Trinaesta nedjelja kroz godinu
- Detalji
- Objavljeno 01 Srpanj 2018
- Napisao/la Dražen Đukić
Današnja nedjeljna čitanja govore nam o snazi Božjega stvaranja i održanja života, ali i o smrti. Naša najveća ljudska istina i čežnja je: živjeti, živjeti vječno, živjeti sretno. Veliki dio znanosti i istraživanja danas se svode na potragu za sredstvima za produženje života, a protiv smrti. Život i smrt su na svoj način i sadržaj Biblije. Božja riječ u Bibliji, a nadasve Božja Riječ utjelovljenja, Isus Krist – budi u čovječanstvu nove nade i nove životne snage. On će jasno proglasiti da Bog: „nije Bog mrtvih nego živih, jer – njemu svi žive!“ (Mt 22,32; Lk 20, 38). No, ni sama njegova riječ, riječ Isusova ne bi bila dosta da utemelji naše nade, bez vjere. Naša vjera u snagu života, koji je jači od smrti, počiva ne na riječi nego na činjenici – na djelu. A činjenica je Kristovo uskrsnuće. Uskrsli, Krist, je ona prava riječ Božja. Onaj koji u Otkrivenju kaže: „ Ja sam…Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe Smrti i Podzemlja“ (Otk 1,18). U današnjem 1. čitanju, čujemo riječi mudraca o Bogu: „ Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih… Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti.“ Smrt kao kraj, kao prestanak postojanja i odlazak u ništavilo, to nije plan Božji. Iako mudrac dobro zamjećuje, činjenice su protivne takvom umovanju o Bogu i svijetu. Činjenična je stvarnost da je smrt tako prisutna u životu čovjeka kao i sam život. Ona je integralni dio našega života. Smrt, ma koliko to zvučalo paradoksalno omogućuje život. Ona daje prostor životu na osobnoj i na univerzalnoj ljudskoj razini. Smrt predstavlja granicu svakom ljudskom iskustvu. Kad nastupi smrt, mi, barem nam se tako čini, nemamo više nikakva iskustva s onim što je s onu stranu granice. Ali trebamo vjerovati da smrt nije ulazak u ništavilo, nego da ona predstavlja prijelaz u novi život.
Najava
Vjera: „vjerujemo“ otvara nam i drugi pogled na smrt. U tom i s ti drugim pogledom smrt nam se pokazuje kao prijelaz u novo uređenje stvarnosti. To je takvo uređenje koje u ovozemaljskom životu možemo samo slutiti i priželjkivati. Za vjernički pogled smrt je prijelaz i uvod u izravan susret s otajstvom apsolutnoga Boga. Ona je ulaz u život koji zovemo vjerničkim životom, životom osobnog zajedništva s Bogom.
Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Mudr 1, 13-15; 2, 23-24)
Čitanje knjige mudrosti
U današnjem 1. čitanju iz Knjige Mudrosti govori se o smrti: „Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih.“ Ali govori se i o Bogu koji je ljubitelj života: „…o Gospodaru, ljubitelju života“ (11,26). Bog ljubi sva bića koja je stvorio. Smrt dakle, nije posljednja riječ u životu čovjeka pojedinca ni u životu ni u životu čovječanstva. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, te ga je stoga predodredio za besmrtnost: „Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost…“ Smrt je ušla u svijet… „đavolovom zavišću…i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju.“ Onomu tko provodi „pravednost“ osigurana je besmrtnost. A „nepravda“ je stjecanje smrti. Bezbožnici su oni (dio) koji posjeduju smrt. Idimo putem pravednosti!
Psalam (Ps 30, 2. 4-6. 11. 12a. 13b.)
Psalam 30 je Davidov i nosi naslov „Zahvala za spas od smrti.“ Ovaj Psalam označava i posvećenje Doma, a pjeva se i na dan posvete Hrama. Psalam ja zahvalna pjesma vjernika koji je ozdravljen i spašen od smrtne bolesti. „Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio i nisi dao da se raduju…dušmani…izveo si mi dušu iz Podzemlja…“ Psalmist prispodobljuje silazak u Podzemlje, tj. smrt. Božje pak izbavljenje pjesnik poistovjećuje kao uskrsnuće. Ovaj Psalam ima kristološko (učenje o Kristu, njegovoj osobi i njegovom djelu) i soteriološko (preispitivanje vjerovanja u spasenje i otkupljenje) značenje. Značenje Psalma shvaća se kao zahvalnica Krista Uskrsloga nebeskome Ocu za dar uskrsnuća. I mi već sada možemo ovaj Psalam pjevati, kao zahvalu svojega uskrsnuća po Kristu Gospodinu našemu.
Drugo čitanje (2Kor 8, 7. 9. 13-15)
Čitanje druge poslanice Korinćanima
Apostol naroda Pavao kada je ponovo uspostavio povjerenje s Korintskom zajednicom, govori im o milostinji koju je obećao skupljati za Crkvu u Jeruzalemu (Gal 2,10), koja je bila siromašnija. Oba poglavlja i 8. i 9., upućuju kako su se kršćani u ono vrijeme brinuli jedni za druge. Za uzor stavlja Pavao makedonske Crkve – općine u Filipima i u Solunu. Pavao propovijeda, ali i moli Korinćane: „Kao što se u svemu odlikujete u vjeri; i riječi; i spoznanju; i svakoj gorljivosti; i ljubavi svojoj prema nama – odlikujte se i u ovoj darežljivosti.“ Skupljanje milostinje ima šire značenje: služenje, posluživanje, zajedništvo Duha, zajedničko djelo, darežljivost, a najčešće milost ili milost zajedništva. Nije to puko skupljanje novca. To je darivanje onoga što je čovjek primio. Skupljanje milostinje ima najprije predanje Gospodinu: „Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.“ Pavao se trudi objasniti Korinćanima da njihovo darivanje (milost) nije prisila. Upućuje ih na Kristovo djelovanje koje se mora nastaviti među kršćanima. Siromaštvo kao izvor obogaćenja drugih. To je Kristov primjer, Božji dar koji pobuđuje dar kršćana. Krist se dragovoljno lišio na zemlji svoje slave i svojih božanskih povlastica, htio je s nama trpjeti i umrijeti (usp.Fil 2,7;+), da nas obogati upravo povlasticama kojih se odrekao. Ovdje Pavao stavlja prvenstvo na njegovo spasenjsko djelo. Kršćansko je ponašanje utemeljeno na Kristovu primjeru, što je jedna od značajki Pavlovskog Morala (Rim 14,8; Ef 5,1;+). Pavao od Korinćana traži samo njihov suvišak, dok su makedonski kršćani u svom „siromaštvu darivali i preko mogućnosti.“ Pavao ih uči da će darivatelj jednom postati darivan i tako će postati jednaki. I siromah može darovati svoje duhovno bogatstvo: molitvu, blagoslov, zahvalnost i…
Evanđelje (Mk 5, 21-43)
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovo prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: „Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!“ I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga. A neka je žana dvanaest godina bolovala od krvarenja, mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore. Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine. Mislila je: „Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena.“ I odmah prestane njezino krvarenje, te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla. Isus odmah u sebi osjeti da je iza njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: „Tko se to dotaknuo mojih haljina?“ A učenici mu rekoše: „ Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: 'Tko me se to dotaknu?'“ A on zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini. Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj, pa mu kaza sve po istini. On joj reče: „Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!“ Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: „Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?“ Isus je čuo taj razgovor pa će nadstojniku: „Ne boj se! Samo vjeruj!“ I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: „ Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.“ A oni mu se podsmjehivahu. No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: „Talita, kum!“ Što znači: „Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!“ I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.
Zaključak:
U poteškoćama da ljubimo, u mukama da se obranimo od mržnje u vlastitom srcu, potražimo Isusa: „Dođi i stavi ruku na nas, na naše probleme!“ Dotaknimo se Isuse! Čujmo, pored svih vijesti i informativnih emisija i Isusovu uvijek živu i aktualnu Radosnu vijest, Evanđelje. A Isus nam kaže: „Ne boj se, samo vjeruj!“ Isusova Božja snaga, mir i sigurnost – snaga koja je jača od zla što je mučila ženu u teškoj bolesti kroz 12 godina i koja je jača od sile smrti kod Jairove kćerkice, neka zahvati i nas. Isus je i danas, svojim Duhom među nama i uvijek jedini Spasitelj svijeta! Teško se može živjeti samo od toga da bi se živjelo. Pitanje o smislu života ne može se ušutkati, samo horizontalom ljudskog postojanja. Postoji i vertikala sreće, punina u Kristu. To je vječni život koji nam Bog obećava. Živjeti po vertikali znači živjeti Duhom Božjim, a ne duhom svijeta. Starozavjetni je mudrac imao pravo kada je rekao da „Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih.“ Bog je stvorio život koji se otključava ključem vjere. U vjeri, koliko god to 'znanost' poricala, smrt ne slavi pobjedu nad životom nego život nad smrću. Isus nam je to pokazao i dokazao, ne samo svojim djelima, nego i svojim životom. Za sve one koji se na njega oslone u životu i kroz život, smrt je samo san iz kojega nas budi svemoćna Božja riječ. Probuđeni od toga sna moći ćemo razumjeti život i nauživati se njegovih dobara. „Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih.“ „Pođi u miru i budi zdrava.“ „Ustani!“ „Reče da joj dadu jesti.“ „Odlikujte se u darežljivosti.“ Ovi kratki odlomci iz današnjih čitanja putokaz su kod izbora između: Života i Smrti. AMEN!