Peta Uskrsna nedjelja
- Detalji
- Objavljeno 19 Svibanj 2019
- Napisao/la Dražen Đukić
Nalazimo se u 5. vazmenoj nedjelji. Približavamo se blagdanu Duhova. To je pedeseti dan po Pashi – Prijelazu – Uskrsu. Prijelaz je, vremenski i duhovno, najširi opseg tzv. pashalnog misterija: iz ovovremenosti u puninu onovremenosti, iz tame u svjetlo, iz smrti u život, u puninu eshatološke stvarnosti naroda Božjeg. Uskrs završava s Duhovima. Prvi i najveći dar Uskrsloga je Duh Sveti. Zapravo, ove pouskrsne nedjelje trebamo doživljavati objedinjeno: kao sve veći Božji krštenici i sljedbenici Kristovi. Krist nas kroz uskrsna čitanja poučava, po svome Duhu, da snažnije zaživimo kao kršćani, te da se sve više, u Duhu Svetom, suobličimo – njemu – Raspetome i Proslavljenome.
Najava
A Božja novost koju već sada možemo živjeti je Isusova nova zapovijed: „Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas“. Pred ovom zapovijedi svi osjećaju nelagodu. Sama riječ ljubav, osim vezano za seksualnost, erotiku i sentimentalnost, prilično je strana u današnjim pogledima na život. Pripada svijetu snova, literature, propovijedi i… Možda je upravo zbog toga Isus i naziva, novom zapovijedi. „Odluči se za ljubav i radi što hoćeš.“ Sv. Augustin.
Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Dj 14, 21-27)
Čitanje djela apostolska
Današnje 1. čitanje, uzeto je iz Djela apostolskih, iz poglavlja 14, „Pavlovo prvo misijsko putovanje.“ Pavao i Barnaba pošli su iz Antiohije preko Cipra u Malu Aziju. Tamo su propovijedali Riječ Božju i osnivali kršćanske zajednice i susretali se s mnogim neprihvaćanjima, napadima i progonima. No, njihova vjera bila je jača u snazi Duha Svetoga: „Učvršćivali su duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri, jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje.“ Odlomak 21 govori o njihovom „povratku u Antiohiju sirijsku.“
(Antiohija je bila glavni grad Sirije u Rimskom Carstvu. Bio je to treći grad po veličini. U tom gradu sklonili su se prognanici iz Palestine, zbog vjere u uskrslog Krista, nakon kamenovanja đakona Stjepana). U Antiohioji su se vjernici prvi put nazvali KRŠĆANI. Pavao i Barnaba vraćali su se istim putem kroz gradove u kojima su oduševljavali ljude za Isusov pokret. Stigli su u Listru, (Listra je bila rimska kolonija, ali i Timotejeva domovina), u Ikonij i u Antiohiju. Cilj povratka u iste gradove bio je; utvrđivanje novoosnovanih kršćanskih zajednica u vjeri i postojanosti. Tu imamo po prvi put zacrtanu tzv. apostolsku vizitaciju ili pohod (B.D.). Da bi zajednicu vjernika učvrstili u vjeri trebalo ih je ponovo posjetiti, hrabriti i poticati na ustrajnost. Vrlo je značajno da su Barnaba i Pavao po svim crkvama postavljali starješine: „Postavljali su im po crkvama starješine te ih, nakon molitve i posta, povjeravahu Gospodinu u kojega su povjerovali.“ Crkva je dakle, od početka trebala ljude specifičnih zvanja koji su se posebno posvetili službi Crkve. Bili su to angaţirani kršćani, obdareni i sposobni da zajednicu okupljaju i vode – prvi svećenici i prezbiteri. (prezbiter je viši rang svećenika). Ono: „nakon molitve i posta“ bio bi najstariji podatak o djelomičnom „svećeničkom ređenju.“ Barnaba i Pavao vraćaju se Crkvi koja ih je poslala: Crkva u Antiohiji. To je Crkva s prvim misijskim pozivom. Ta misijska djelatnost trajala je 5 godina. Događalo se to, oko 44. godine. Nakon toga Pavao i Barnaba povratiše se u Antiohiju da zajednici vjernika podnesu izvještaj. Odonda svaka živa Crkva jest misijska Crkva: svoje najbolje članove šalje u misije da donose evanđelje onima do kojih još evanđelje nije doprlo. „Kad stigoše, sabraše Crkvu i propovijedaše što sve učini Bog po njima: da i poganima otvori vrata vjere.“ Uspjeh rada nisu pripisivali sebi već Bogu, kojemu su očitovali zahvalnost što je poganima otvorio „vrata vjere.“ Iz čitanja jasno proizlazi da je bitna oznaka Crkve – „zajedništvo – communio“ – zajedništvo u Crkvi i među Crkvama.
Psalam (Ps 145, 8-13ab)
Psalam 145 je Davidov hvalospjev, „Pohvala Jahve kralja.“ David zahvaljuje Bogu, jer ga Bog spašava u svim njegovim nevoljama. Psalam se izvrsno uklapa u misijski duh 1. čitanja. Misionari utemeljuju kraljevstvo Božje, „kraljevstvo vječno,“ među svim narodima. Rad misionara je objavljivanje Boga koji se u Kristu objavio u Palestini: objavljuju ga po cijeloj kugli zemaljskoj. Misionari uvijek slave Gospodina i vele: „Blagoslivljat ću dovijeka ime tvoje, Bože kralju moj!“ Plod misija je da svi ljudi hvale i slave istoga i zajedničkoga Boga, Oca svih ljudi. Taj Bog, Otac kojega nam je objavio njegov Sin, Isus Krist, Bog je: „Milostiv i milosrdan…spor na srdžbu, bogat dobrotom. Gospodin je dobar svima.“ Misionari, svećenici slave Gospodina i njegovu slavu prenose svojim novo-vjernicima: „Nek' te slave, Gospodine, sva djela tvoja i tvoji sveti nek' te blagoslivljaju!...Kraljevstvo tvoje kraljevstvo je vječno, tvoja vladavina za sva pokoljenja.“ Vjera u Isusa Krista vodi vjernika u Kraljevstvo Božje, u vječni život – svijet u kojem neće biti suza i muke. Zato slijedim Krista!
Drugo čitanje (Otk 21, 1-5a)
Čitanje knjige otkrivenja
Drugo čitanje (Otk 21, 1-5a) Ovonedjeljno 2. čitanje, izabrano je iz Otkrivenja, poglavlja 21: „Novo nebo i nova zemlja,“ odlomak „Nebeski Jeruzalem.“ U tekstu je prisutan simboličan govor koji upućuje na duhovni smisao. Slike novoga neba i nove zemlje su samo okvir, za novi Jeruzalem koji silazi s neba. A to simbolizira spasenje novoga Božjeg naroda u eshatonu, u konačnoj budućnosti. Ivan ima viđenje: „Ja, Ivan, vidjeh novo nebo i novu zemlju, jer prvo nebo i prva zemlja uminu, ni mora više nema.“ Novi Jeruzalem u Knjizi Otkrivenja označava „narod Božji“ u punini eshatološke stvarnosti: „I sveti grad, novi jeruzalem, (Ivan) vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica…“ Stari zemaljski, Davidov Jeruzalem koji je simbol naroda Božjeg, je prošlost. „Ni mora više nema.“ (More u Bibliji uvijek bijaše simbol opasnosti i nemira; znak kaosa i nereda). „Novi Jeruzalem“ sada nastaje zbog Isusa Krista. Krist se u njega ugradio kao kamen temeljac. Njegovo uskrsnuće, utemeljenje je novoga svijeta. U novome svetome gradu, sam je Bog svjetlost. Novi Jeruzalem nema zemaljsko podrijetlo. On dolazi izravno iz nepoznatog s neba – „silazi odozgor.“ U njemu se očituje Božanska moć i milost. Slava Božja izbija iz njega. On dolazi od Boga, od Krista koji ostvaruje Božji naum. Okićen je kao zaručnica. Zaručnica je Crkva okupljena kao liturgijska zajednica koja treba postati „novi Jeruzalem“ (Otk 22,17). Novi Grad se priprema kao zaručnica za eshatološku svadbu (Otk 19,8). Njezina je ljubav zorna. Bog je u njemu neposredno nazočan. Ljudi u tome novom Gradu, tvore jedinstvo iz svih naroda ove zemlje. Nema u njima više nikakve svađe ni prepirke, nema ni patnje ni boli, ni suza ni jauka. Rane su iscijeljene. Posvemašnje savršenstvo vlada posvuda. Bog je s njima: „I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, jer – prijašnje uminu.“ Onaj što sjedi na prijestolju, a to je Krist, Sin Božji reče: „Evo, sve činim novo!“ Novo započeto u djelu otkupljenja, dovršava se posljednjega dana i očituje se. Bog se rado daruje svakome tko za njim čezne. Bit će to Božji dar konačnog Spasenja po uskrslom Isusu Kristu.
Evanđelje (Iv 13, 31-33a. 34-35)
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu Pošto Juda izađe iz blagovališta, reče Isus: „Sada je proslavljen Sin čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu i njega će Bog proslaviti u sebi i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“
Zaključak:
Nova zapovijed: Isusov Zakon ljubavi. U današnjim čitanjima za službu Božju čitali smo, kako su apostoli pripovijedali tadašnjim kršćanima što je Bog po njima učinio: „I poganima otvorio je vrata vjere“(Dj 14, 21-27). Preko uskrsnuća Gospodnjeg Bog poziva na međusobnu ljubav čitav ljudski rod: ne samo izabrani narod Izraela, nego i sve pogane – koji se klanjaju svojim krivim bogovima.U svim narodima dogodit će se to, da će „oni biti narod njegov, a on će biti Bog s njima i otrt će im svaku suzu s očiju“ (Otk 21, 1-5). Taj pravi Bog govori: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge“ (Iv 13, 31-35). Sve navedeno, redom, poziv je na „ljubav, sveljudskog dosega i opsega.“ Posljednje trenutke zemaljskoga života Isus provodi daleko od mnoštva, u zajednici najbližih. I tek pošto Juda izađe, Isus svojim najbližima povjerava „zapovijed ljubavi. Isusova se ljubav može razumjeti samo srcem koje je spremno ljubiti. Možda još nismo razumjeli Isusovu ljubav. Isusova ljubav zabranjuje pravom vjerniku mržnju i ravnodušnost prema bilo kome bližnjemu: svaki čovjek je, kao Božje dijete, tvoj brat i tvoja sestra, moj brat i moja sestra, naš brat i naša sestra. Po tebi sve njih Isuse moramo ljubiti – one koji nas ljube, ali i one koji nas sude. Ti Isuse najbolje znaš da to nije lako. Iz ljubavi dao si svoj život, za svu našu braću i za sve nas. Zato, neka s Kristovim uskrsnućem uskrsnu i duše naše. „Zapovijed vam novu dajem.“ U čemu je novost Isusove zapovijedi? Zar može biti nova još i danas, nakon toliko vremena? Ako si postavljamo ovo pitanje, to znači da može. Novost je ono što oduševljava i izaziva našu znatiželju, što je nepoznato, ono što treba biti otkriveno. To je slučaj s Isusovom Zapovijedi: ona za učenike treba biti uvijek nova, oduševljavajuća. Isusova zapovijed je i za njegove vjernike – kršćane nova; kako nova, tako i teško dokučiva. Ona je 'prostor' u kojem tražimo „novost života.“ Zato je „nova zapovijed“ opomena da nam ona nikad ne postane starom, poznatom, jer samo nepoznato izaziva i potiče na novost. Istražujemo samo ono što je nepoznato i nedokučivo, a to želimo vidjeti, osjetiti i doživjeti. Samo 'novost' zapovijedi omogućuje njezinu životnost. Prije rastanka s učenicima ti nam, Gospodine, ostavljaš poziv ljubavi. U poziv ljubavi sažimaš sve svoje riječi, sve svoje propovijedanje. LJUBAV je prva riječ u školi nasljedovanja tvoga puta. Tvoj se učenik prepoznaje po snazi ljubavi. Potrebni smo svi, Gospodine: ljubavi istinske, vjerne, nesebične, ljubavi s kojom umiremo za druge. Draga braćo i sestre – ne bojmo se Kristove ljubavi! Postoji i drugo ime za ljubav: sućut, predanje, život za drugoga, uzajamno poštovane, pomoć, oproštenje. A mi to sigurno možemo. Samo ljubav može pomiriti SVE (i prijatelja i neprijatelja) i prihvatiti sve. Isus je naš program obnove! Amen!