Župa Kraljice svete Krunice

Treća Korizmena Nedjelja

Sve korizmene nedjelje govore o velikoj temi kršćanstva, o kršćanskoj egzistenciji. U središtu poruke današnje nedjelje stoji: novi Hram – novo bogoštovlje. U povijesti Božjega naroda uvijek je bio njihov Hram. Hram je s ljubavlju podizan, kasnije rušen i obnavljan. Hram ispisuje svu slavu i svu tragediju izraelskog naroda. Nakon izbavljenja naroda iz egipatskog ropstva i dolaska u Obećanu zemlju, Salomon (sin kralja Davida) je podigao Hram u čijem su Svetištu čuvane ploče Saveza s Bogom. Božja vjernost Savezu s narodom bila je zajamčena veličinom i nepovrjedivošću Hrama: „Ja ću biti vaš Bog, a vi ćete biti narod moj“ (Ez 36,28). Hram je bio, za izraelski narod, znak posjedovanja obećane zemlje, znak sigurnosti i slobode, ali još više Božje Prisutnosti i blizine. Hram je srušen za vrijeme babilonske opsade (587. pr. Kr.), tada su nestale i ploče Saveza. To je bilo tumačeno kao Božja kazna za nevjernost Savezu.

Bog se ne nalazi u velebnom Hramu, nego u srcima njegovih vjernika. Ali nevjernost Savezu učinio je i Boga odsutnim. Ponovna obnova Hrama govori o potrebi obnove naroda i njegovoj vjernosti Bogu. Proroci su stalno upozoravali na opasnost „hramske religioznosti,“ na neistinitost vjere koja se svodi na prinos žrtve u Hramu. Bog je pripremao narodu „Novi Hram“ i novi način svoje spasenjske prisutnosti. Bog daje narodu Deset zapovijedi Božjih – Dekalog, kao oblik: bogoljublja i čovjekoljublja, kao pravi način štovanja Boga (1. čitanje). Božja riječ nas uči (2. čitanje) da se čovjek spašava po Isusovu križu i trpljenju. Iza križa i trpljenja stoji Očeva mudrost i Očeva ljubav. I kršćanin mora, slijedeći Krista, nositi svoj križ strpljivo i s ljubavlju. Čovjek dakle treba vršiti Božji Zakon, jer ljubi Boga, pa je stoga i ljubljen od Boga. A taj isti Zakon štiti i promiče ljubav prema ljudima.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Izl 20, 1-3. 7-8. 12-17)
Čitanje knjige Izlaska

1. čitanje govori o „Deset zapovijedi,“ „Dekalogu“ ili „Deset Riječi.“ Dekalog sadrži „riječi“ koje je Bog izgovorio na Sinaju. A prenosio se usmenom predajom od onih koji su doživjeli iskustvo Sinaja. Dekalog pokriva sve (cijelo) područje vjerskog i ćudorednog života. Dekalog, Deset zapovijedi, Zakon, koji je Bog dao Mojsiju glasi: „Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih Bogova uz mene. Ne uzimaj uzalud imena Gospodina, Boga svojega, jer Gospodin ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo. Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Poštuj oca svoga i majku svoju da imadneš dug život na zemlji koju ti daje Gospodin, Bog tvoj. Ne ubij! Ne učini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga! Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!“ Jahve, Bog zahtijeva da Izrael iskazuje štovanje isključivo njemu. To je uvjet Saveza. Postoji zabrana pravljenja kultnih likova Jahve, za Izraelce (Pnz 4,15). To pravilo ne vrijedi za druge narode. Dekalog je „srce“ Mojsijeva Zakona i on zadržava svoju vrijednost u Novom Zakonu. Isus se poziva na zapovijedi toga Zakona. Dekalog, već Stari Zavjet u svojim tekstovima promatra kao „sredstvo“ (vezu), usklađenost čovjeka s Bogom. To je prijateljska i saveznička zapovijed pod vidom – voljeti. (Predlagane su dvije podjele zapovjedi. Prva, grčkih Otaca, sačuvana je u pravoslavnim i reformiranim Crkvama. Druga, koju je postavio sv. Augustin, usvojena je u Katoličkoj i Protestantskoj Crkvi).

Drugo čitanje (1Kor 1, 22-25)
Čitanje prve poslanice Korinćanima

Apostol Pavao poučava Korinćane, propovijeda Krista raspetoga: jednima, Židovima, on je sablazan, Grci traže mudrost i smisao, koju im on ne daje, a poganima je ludost, dok je: „pozvanima pak – i Židovima i Grcima- Krist, Božja snaga i Božja mudrost.“ Križ je, ljudski gledano, suprotan očekivanju i Židovima i Grcima. On je za njih poraz umjesto slavnog očekivanja, ludost umjesto mudrosti. Ali u vjeri križ ispunjava i nadilazi svako očekivanje. Križ očituje božansku moć i mudrost. Pavao ne osuđuje istinsku ljudsku mudrost, dar Božji koji omogućava spoznati Boga, nego osuđuje oholu i samodostatnu mudrost. Isusova smrt na križu sablazan je i ludost za one koji se pozivaju na svoju ljudsku mudrost. Ta ljudska mudrost nije spoznala Božju mudrost i njegov spasenjski plan, nago ga je odbacila. Može se spasiti samo Božjom silom, njegovim spasenjskim djelovanjem u Isusu Kristu. Umro je na križu poput zločinca. Ali tako je on postao spasitelj svijeta. Pavao kaže i ovo: „Jer ludo Božje mudrije je od ljudi - i slabo Božje jače je ljudi!“ Dakle, svu našu ljudsku jakost i mudrost trebamo potražiti u milosti Božjoj. Uz Boga, bit ćemo jači! Bez Boga postajemo slabi!

Evanđelje (Iv 2, 13-25)
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.« Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: »Izjeda me revnost za dom tvoj. Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?« Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu na to Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče. Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: tȁ sam je dobro znao što je u čovjeku. Riječ Gospodnja.

Kontemplacija:

Kristovi hramovi su svete kršćanske duše raspršene po cijelom svijetu. Kličimo od radosti jer smo zadobili milost da budemo hram Božji; ali ujedno živimo u svetom strahu da zlim djelim ne obeščastimo taj Božji hram. Sa strahom mislimo na ono što kaže Apostol: »Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog« (1 Kor 3, 17). Onaj Bog koji je bez ikakvog napora stvorio nebo i zemlju snagom svoje Riječi, udostojao se nastaniti u tebi; zbog toga se moraš tako ponašati da ne povrijediš tak dragog gosta. Neka Gospodin u tebi, to jest u svom hramu, nikad ne pronađe ništa prljavo, mračno ili oholo: jer u trenutku kad bi u tebi pronašao razlog za uvredu, odmah bi se udaljio; a kad te napusti Otkupitelj, odmah ti se približava prevarant. Stoga, braćo, budući da je Bog htio od nas učiniti svoj hram, te se udostojao doći k nama i u nama prebivati, koliko je do nas nastojmo s njegovom pomoći od sebe udaljiti svaki suvišnu brigu i uzimati ono što nam doista koristi. Ako uz Božju pomoć budemo tako činili, tada ćemo, braćo, moći pozvati Gospodina u hram našeg srca i našeg tijela.

Druga Korizmena Nedjelja

Današnja druga korizmena nedjelja vodi nas na Goru, na susret s Kristom koji je pred učenicima preobražen Očevim svjetlom. Preobražen, Isus se učenicima otkriva u novom svjetlu. Ovdje je Otac na djelu! Otac objavljuje Isusa u svjetlu njegove proslave i uskrsnuća. On koji će ga uskrisiti od mrtvih sad ga obasjava svjetlom buduće slave. Ovdje je na djelu Isusova poslušnost Očevoj volji. Neposredno prije uspona na Goru, Isus je učenicima govorio: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ Križ je put preobrazbe do svjetla, do zajedništva s Ocem. Na Gori se učenicima prikazuje smisao križa. Križ je put do slave.

Učenici koje je Isus poveo sa sobom na Goru, vide preobraženog Isusa, ali ništa ne razumiju. Petar kaže: „Dobro nam je ovdje… načinimo ovdje tri sjenice…“ Njima je tu samo „dobro,“ oni žele ostati tu, u 'vremenu' i uživati. Preobraženje nije imalo za cilj preobraziti Isusa, nego učenike. Oni zapravo ne žele razumjeti, ni opravdati Kristovo prihvaćanje Križa, Muke i Smrti. Isus je ovdje preko svoje ljudskosti otkrio učenicima svoje božanstvo.

Njegov sjaj, promjena lica, pokazuju Mesiju, Krista „čije kraljevstvo nije od ovoga svijeta.“ Križ moramo prihvatiti, a slava nam se daruje. Pitanje je, kakva je naša korizmena preobrazba? Pokušavamo se preobraziti, živjeti 'drukčijim' životom, a time zaboravljamo da je preobrazba dar do kojega se dolazi samo jednim putem – prihvaćanjem križa. Mi započinjemo svoju preobrazbu, prema našoj vlastitoj želji, bez muke i gnjavaže, po našoj zamisli slave. I mi često reagiramo poput Petra: „Učitelju, dobro nam je ovdje! Iskazujemo to različito: „Dobro nam je ovdje i ovako! Ne dirajte nas! Nemojte pokušati ništa promijeniti! Ostavi me na miru! Neka sve bude po starom!“ Ostajemo zatvoreni u sigurnost svojih sjenica i kritiziramo, a život pored nas prolazi, bez ozarena lica Kristom.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Post 22, 1-2. 9a 10-13. 15-18)
Čitanje knjige Postanka

Današnje 1.čitanje je odlomak iz Knjige Postanka: „Bog kuša Abrahama.“ Bog stavlja Abrahama na kušnju, govori mu: „Uzmi svoga sina, jedinca Izaka koga ljubiš i pođi u krajinu Moriju, pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.“ Odlomak pokazuje vrlo složenu dramu Abrahamova srca i duše. Sadržaj opravdava izraelski obredni propis o otkupu prvorođenaca: oni, kao sve prvine, pripadaju Bogu, ali ipak ne trebaju biti žrtvovani, nego otkupljeni (Izl 13,11+). (No, bilo je i prakticiranja ljudskih žrtava bogovima). Abraham je do krajnosti odan Bogu, ali se boji što će učiniti ako njegov Bog zatraži njegovog sina za žrtvu? Bog to od njega upravo zahtijeva. On je stavljen na izbor: između Boga i sina jedinca i to sina od Boga darovana. Abraham, iako u strahu, ostaje na strani Boga. No sam ga Bog izbavlja iz te strašne tjeskobe srca i duše. Abraham sluša Boga, dođe na mjesto koje mu je Bog odredio: „Ondje Abraham podigne žrtvenik i naslaže drva…uzme nož da zakolje svog sina.“ Abraham je tu došao da najtežeg trenutka u svom životu – došao je do „svoga križa.“ Ali Bog preko anđela zaustavlja Abrahama glasom: „Ne spuštaj ruku na dječaka… Sad znam da se Boga bojiš jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca…“ Bog mu je 'poslao' ovna… „i prinese ga za žrtvu paljenicu mjesto svog sina.“ Dakle, njegovu vjeru Bog nagrađuje. Njegov očaj, prelazi u neizmjernu sreću. On zadobiva Boga zauvijek, sebe i svoga sina Izaka. (Treba izgubiti da bismo dobili, reći će Isus). Bog nagrađujući Abrahamovu vjeru, obećava i ovo: „Svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj!“ Oci su vidjeli u žrtvovanju Izaka pralik muke Isusa, Sina jedinca.

Drugo čitanje (Rim 8, 31b-34)
Čitanje Poslanice Rimljanima

Apostol Pavao u ovom odlomku svoje Poslanice Rimljanima kaže: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“ Bog nikada, baš nikada, ne napušta svoje stvorenje, bilo u dobru, bilo u zlu. Ovaj odlomak otkriva pravi smisao žrtve Abrahamove. Abrahama je Bog spasio od „smrtne muke,“ jer je, na brdu Moriji, predvidio drugu žrtvu umjesto njegova sina Izaka. No sam Bog Otac sebe nije poštedio, dalje govori Pavao: „Ta on ni svoga Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao!“ Toliko nas je ljubio, da je za nas „predao“ svoga Sina. Bog to čini zbog svoje, iznenađujuće velike ljubavi, ali i zbog Sinovljeve ljubavi. Budući da je Bog „dao“ svoga jedinog Sina za nas, Bog će nam i sve ostalo „dati.“ To je velikodušno, nezasluženo i milosno darivanje. Tako i kršćani mogu, poput Abrahama, u svemu slijediti Boga i biti mu do kraja poslušni. A za biti Božji „miljenik“ jedini je uvjet: živjeti po Duhu, ljubeći Boga i skupa s Kristom, podnositi sadašnje patnje. Pavao dodaje pitanje: „Tko će optužiti izabranike Božje?“ Tu novu, Božju snagu i sigurnost kršćani crpe iz Kristove muke, smrti i uskrsnuća: … „on je i zdesna Bogu – on se…zauzima za nas!“

Evanđelje (Mk 9, 2-10)
Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.“ Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: „Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!“ I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga ne vidješe doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo „od mrtvih ustati.“

Kontemplacija:

Jamačno je nemoguće vidjeti najveće Dobro i ne voljeti ga; i ne voljeti ga u onolikoj mjeri u kojoj je dano da bude viđeno. Stoga je čovjeku slatko zadovoljstvo postati ponizan zajedno s najvećim Veličanstvom, postati siromašan s Božjim Sinom, suobličiti se božanskoj Mudrosti, proživljavajući u sebi osjećaje Isusa Krista, našega Gospodina. U njemu naše biće ne umire, um se ne vara, ljubav prevarena; on je onaj koji stalno biva tražen, kako bi ga se s još većim zadovoljstvom pronašlo; a neizreciva je slast susreta s njime, kako bi ga se još marljivije tražilo. Takvo je naime lice Božje što ga nitko ne može vidjeti i ostati na životu; i to je ljepota u čijem gledanju želi uživati svatko tko želi ljubiti Gospodina Boga svoga svim srcem svojim , svom dušom svojom i svom snagom svojom. A ako ponekad bude pripušten tom gledanju, on vidi, bez sjene sumnje, u samoj svjetlosti istine, milost koja mu je prethodila. Zbog toga je jedini prikladni stav onoga koji na nj misli, poniziti se u svemu i u vlastitoj osobi podati hvalu Gospodinu Bogu svome. (GUGLIELMO DI ST. THIERRY, Lettera d’oro /Zlatno pismo/, br. 268ss., passim).

Prva Korizmena Nedjelja

Ušli smo u KORIZMU! Hrvatska riječ Korizma dolazi od latinske Quadragesima ili Četrdesetnica. To je vrijeme Crkvene godine od šest tjedana priprave za najveći blagdan kršćanstva, za USKRS. Korizma počinje s Pepelnicom ili Čistom srijedom, a obuhvaća šest korizmenih nedjelja, 40 radnih dana. Značenje korizme vezano je uz simboliku broja četrdeset koje proizlazi iz Starog i Novoga zavjeta. To je najintenzivnije vrijeme crkvene godine. Uzor korizmenog vremena je Isus Krist koji se – kroz četrdeset dana – pripravljao na svoje mesijansko djelovanje, POSTOM i MOLITVOM, u pustinji. Korizma je i određeno vrijeme priprave odraslih na primanje svetih sakramenata kršćanske inicijacije: na krst, potvrdu i svetu euharistiju. Dosta je sljepoće svijetu i ropstva grijehu! Vrijeme je da Kristu povjerujemo! Vrijeme je da mu se više otvorimo! Korizma je sveto vrijeme koje nas poziva na novi život. Neka ova nedjelja bude i molitva Isusu za pomoć, molitva za vjeru da krenemo njegovim stopama. Neka se po molitvi Crkve od nas udalji svaki strah. Isus je pobijedio đavla i vjerujemo da je s nama u svakodnevnim kušnjama. Tako ćemo obraćena srca, osjetiti blagoslovljene plodove korizme.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Pos 9, 8-15)
Čitanje knjige Postanka

Ovo reče Bog Noi i njegovim sinovima s njim: „Evo, sklapam savez svoj s vama i s vašim potomstvom poslije vas i sa svim živim stvorovima što su s vama: s pticama, sa stokom, sa svim zvijerima, sa svime što je s vama izišlo iz korablje – sa svim živim stvorovima na zemlji. Uspostavljam savez svoj s vama te nikad više vode potopne neće uništiti živa bića niti će ikad više potop zemlju opustošiti.“ I reče Bog: „A ovo znamen je saveza koji stavljam između sebe i vas i svih živih bića što su s vama za naraštaje dovijeka: Dugu svoju u oblak stavljam, da znamenom bude saveza između mene i zemlje. Kad oblake nad zemlju navučem i duga se u oblaku pokaže, spomenut ću se saveza svoga, saveza između mene i vas i stvorenja svakoga živog: potopa više neće biti da uništi svako biće.“ Riječ Gospodnja.

Zbog ljudske pokvarenosti »Gospodin se pokaja što je načinio čovjeka na zemlji« (Post 6,6) i odluči ju uništiti potopom, spašavajući ono nekoliko pravednika koji su našli milost u njegovim očima. S njima želi započeti novo stvaranje koje formalno preuzima ono prvo – vode prekrivaju zemlju – no u određenom smislu ga nadilazi, jer Bog vodi računa o grijehu čovječanstva i na taj način otvorenije pokazuje svoje milosrdno lice. Životinje su sada ponovno izručene čovjeka da njima vlada pa i da ih koristi za hranu, no izričito je naglašena opomena da poštuje svetost života, ponajprije onoga ljudskog koji pripada Bogu.
Sve biva nanovo od njega blagoslovljeno; uz to Gospodin sklapa milosni savez u kojem od druge strane ništa ne traži jer zna »da su čovječje misli opake od početka« (8, 21b). To je savez za život koji se izriče čudesnim znakom u prirodi, a to je duga: Gospodin je poput ratnika udario svom svojom silinom i sada svoj ratni luk (Hag 3, 9) pretvara u znak mira, ili možda borbe na čovjekovoj strani kako ne bi prevladale vode kaosa.

Pripovijest o potopu počinje utvrđivanjem činjenice zla »na zemlji« (6, 5.12) a svoj kamen temeljac ima u Božjem sjećanju (8,1); u njezinu zaključku se kaže da će Gospodin pogledati luk iznad oblaka (dakle, »na nebu«) da se sjeti vječnog saveza između Boga i svakoga živog stvorenja (9, 15s). Gospodin dakle odlučuje gledati jedino na vlastitu milost. Kako bi ostao trajno vjeran čovječanstvu želi se podsjetiti jedino na svoju nepogrješivu vjernost savezu. Vode smrti postaju sredstvo objavljivanja milosrđa, kupelj preporođenja za čovječanstvo, pralik krštenja koje nas spašava.

Drugo čitanje (1Pt 3, 18-22)
Čitanje prve Poslanice svetoga Petra apostola

Ljubljeni: Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu. U njemu otiđe i propovijedati duhovima u tamnici koji bijahu nekoć nepokorni, kad ih ono Božja strpljivost iščekivaše, u vrijeme Noino, dok se gradila korablja u kojoj nekolicina, to jest osam duša, bî spašena vodom. Njezin protulik, krštenje – ne odlaganje tjelesne nečistoće, nego molitva za dobru savjest upravljena Bogu – i vas sada spasava po uskrsnuću Isusa Krista koji, uzašavši na nebo, jest zdesna Bogu, pošto mu bijahu pokoreni anđeli, vlasti i sile.

Pred sve većim neprijateljstvom kojim su okruženi kršćani, Petar nekim zajednicama u Maloj Aziji šalje pismo u kojem ih potiče da i u trpljenju ustrajno svjedoče vjeru. Braću koju progonstvo stavlja na kušnju podsjeća na Kristovo djelo spasenja i na njegovu djelotvornost (r. 18) također i prema mrtvima (r. 13), pa čak i prema Noinim suvremenicima, koje se smatralo najbezbožnijima među ljudima (r. 20). One, koje se naziva blaženima ako budu morali trpjeti zbog pravednosti (3, 14), podsjeća na duboku nepravednost svakog čovjeka, za čije spasenje je umro jedini Pravednik.

U ovom ulomku slušamo odjek prvih krsnih obreda s njihovim vjeroispovijestima. Nekoć je Bog po vodama potopa spasio »mali ostatak« čovječanstva koji je našao milost u njegovim očima (r. 20b: broj osam je bremenit uskrsno-krsnom simbolikom). No pralik nalazi svoje izvanredno ispunjenje u otkupljenju koje je Krist izvršio za one koji to otkupljenje po krsnoj vodi žive u vlastitom životu. Krsno uranjanje je molitveni vapaj Bogu da učinkovitost Kristove muke, smrti i uzašašća na nebo dopre i do nas (rr. 21s.).

Evanđelje (Mk 1, 12-15)
Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu. A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“

U krštenju na Jordanu Sin Božji je pristao pomiješati se s grješnicima da na sebe primi grijeh svijeta: na to svoje poslanje on se priprema u samoći pustinje, mjesta susreta s Bogom i okršaja s Protivnikom. Duh Sveti je taj koji Isusa silom tjera u pustinju. Marko pobliže ne određuje u čemu se sastojala kušnja (vjerojatno se odnosila na način kako izvršiti poslanje), ali daje razumjeti da je ona trajala cijelo vrijeme boravka u pustinji.

Kontemplacija:

Gospodine Isuse Kriste, vrhovni svećeniče, koji si svojom predragocjenom smrću meni dao život, snagom svoga Duha i djelotvornošću tvoje prisutnosti udalji od mene sve zasjede neprijatelja. Raskini u meni svaki lanac Sotone i, po svom milosrđu, rasprši svaku tminu iz mog srca. Tvoja savršena ljubav, o Kriste, neka učini da muževno pobijedim u svakoj napasti. Tvoja sveta poniznost neka me pouči da razbirito izbjegnem svim laskanjima neprijatelja. Sjaj tvoje istine neka me vodi i neka učini da hodim u tvojoj prisutnosti u iskrenosti i vjernosti srca. Blagoslov tvoga neizmjerno praštajućeg milosrđa neka mi prethodi, nek’ me prati i nek’ me čuva sve do konca života. Amen. (GERTRUDE DI HELFTA, Exercitia, I, 40-50).

Pepelnica - čista srijeda

Čista srijeda ili Pepelnica početak je korizme, važnog vremena crkvene godine, koje traje šest tjedana.

Svećenik će u svakoj crkvi, u okvire redovitog bogoslužja, kratkim obredom blagosloviti pepeo na pladnju. A zatim će, u znak ozbiljne želje za pokorom i obraćenjem, najprije sebi, a zatim svakom prisutnom vjerniku posuti po glavi nekoliko trunaka pepela. Pepeljenje je ovdje vrlo rječita simbolična gesta. Oduvijek posipati se pepelom - i kao izraz i kao čin - znači uozbiljiti se, kajati se za svoje loše postupke. Znači i spremnost na nove, bolje korake. Crkvenim jezikom to je predznak osobne metanoje, obraćenja.

S jedne strane pepeo je prah, blato, zemlja - podsjeća na smrt i prolaznost. "Prah si i u prah ćeš se vratiti!" zapisano je u prvoj svetopisamskoj knjizi, knjizi Postanka. S druge - pravi pepeo nastaje sagorijevanjem. A sagorijevanje je u drevnom simboličkom govoru postupak čišćenja, dapače oplemenjivanja.

Stoga se vjernik "primanjem pepela" uključuje u korizmeno vrijeme duhovnog (pro)čišćenja. Vlastitog oplemenjivanja! U antikno vrijeme simbolični je govor bio razumljiviji nego danas: u ognju su pokušavali plemenite metale osloboditi od nečistoće. Gledano na to, to je preduskrsno pripravno pokorničko vrijeme - korizma - uporno pa i naporno, ali korisno, spasonosno vrijeme osobnog očišćenja. 

Čistom srijedom započinje razdoblje Crkvene godine koje se zove korizma. Obred pepeljenja, iako sveden na simboliku, vrlo je ozbiljan čin. To je početak, ulaz u korizmu. Istog dana slijedi i konkretno djelo pokore: post i nemrs.

Obred pepeljenja je "pod misom", poslije Evanđelja i homilije, usred otajstva euharistijske službe. Svećenik uvodnim riječima poziva prisutne na molitvu, a zatim u ime sabrane zajednice predmoli: "Bože, ti si na poniženje sažaljiv, na obraćenje milostiv. Prikloni se dobrostivo našim molitvama i izlij svoj blagoslov na sve koji danas primaju pepeo. Daj da po korizmenoj obnovi kršćanskog života čiste duše proslave vazmeno otajstvo tvoga Sina." - Tad poškropi pepeo blagoslovljenom vodom.

Pepeo je običan, od spaljenog drveta, ili, ako je to moguće, od (palminih, maslinovih ili drugih) grančica koje su bile blagoslovljene prethodne godine na Cvjetnicu. Time se hoće izreći kontinuitet metanoje (obraćenja). Svećenik zatim svakom vjerniku stavlja malo pepela na glavu ili čelo uz poziv: "Obratite se i vjerujte Evanđelju!" ili drugačijim pozivom: "Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti." Prva rečenica je Isusov poziv iz njegova nastupnog, programatskog Govora na gori. Druga je mnogo starija, iz knjige Postanka, s asocijacijom i aluzijom na izgon praroditelja iz raja.

Sve to, ako je potreba, može biti upriličeno i kao služba riječi, izvan mise; npr. u staračkom domu, bolnici ili sličnim zajednicama. A budući da mnogi na Pepelnicu, u radni dan, ne mogu doći u crkvu, obred se u župama ponovi u narednu nedjelju.

Sveti Valentin, nebeski zaštitnik zaljubljenih

Iako se dobrohotni sveti Valentin spominje još u antičkom Rimu, tek ga se u 15. stoljeću počinje slaviti kao zaštitnika zaljubljenih. Otada ga svakog 14. veljače slavimo različitim običajima. 

 Latinska izreka kaže: Nomen est omen! (Ime je znak!). To je posebno uočljivo u imenu Valentin. Izvor mu je u latinskoj riječ válens znači zdrav, krepak. Iz toga korijenskoga značenja imena nastao je običaj u nekim europskim zemljama, a napose u Sjevernoj Americi, da ljudi na njegov spomendan izmjenjuju čestitke i darove: žele si zdravlje, sreću, svako dobro! Isti je razlog da ga vjernički puk smatra zaštitnikom od svih bolesti, napose zaraznih. Valentinu se svetačka čast iskazuje neprekinuto punih 17 stoljeća! Ta pučka zaljubljenost u Valentina nije mnogo marila za povijesne podatke o njemu, pa je o Valentinu do nas doprlo manje činjenica, a više legendi. Bezbrojni su podaci o njegovu neprekinutu tisućljetnome štovanju. 

Bio je svećenik (ili biskup) i u vrijeme rimskog cara Klaudija, godine 269. ili 270. mučenički je ubijen. Štovatelji su mu, kad su progonstva prestala, podizali crkve; najstarija je u Rimu iz 4. stoljeća, a stoji i danas. Spomendan mu je oduvijek 14. veljače. Običaj da se Valentin smatra svecem i zaštitnikom zaljubljenih dolazi - što malo tko zna i što je pomalo neobično - i od njegova mjesta u kalendaru. Naime, datum 14. veljače pada poslije božićnih blagdana, a neposredno prije korizme, pokorničkoga vremena duhovne priprave za Uskrs. Nekada se, više nego danas, životni ritam uvelike ravnao upravo prema kalendaru, prema crkvenim blagdanima i liturgijskim vremenima. Događaje nisu vezali samo za datume nego za svetačke spomendane. Sukladno s takvom praksom, Crkva je od vjernika tražila da vjenčanja ne slave u vrijeme velikih blagdana (na Božić, na Uskrs), jer su oni zasebna slavlja cijele zajednice, a napose je tražila da se ne priređuju bučne svadbe u liturgijski posebno adventsko i korizmeno vrijeme, već izvan takvih razdoblja. Preporuka vrijedi i danas. 

Valentinov je kalendarski spomendan je baš u takvu vremenu, preporučljivom za svadbene svečanosti. Zato se u negdašnja, staloženija vremena, u tom razdoblju oko Valentinova najviše ženilo i udavalo. Tu je jedan od razloga zašto se baš Valentin štuje kao patron mladih, zaljubljenih, mladenaca, koji se spremaju na ženidbu, vjenčavaju "za Valentinovo" i po tome pamte taj događaj! - Manje se čuje, ali Valentin je općenito zaštitnik skladnoga braka i mladeži koja dorasta za ženidbu. 

Druga okolnost zašto je za patrona zaljubljenih odabran upravo Valentin jest samo njegovo ime, koje, kako rekosmo, znači zdrav, krepak, mlad... pa onda, naravno, takav svetac postaje i nebeski zaštitnik svih koji su mladi, žarka srca, razigranih osjećaja, u jednu riječ - zaljubljeni. Valentin pripada skupini svetaca koji naviještaju proljeće, novi život. I to je treći razlog što je Valentin zaštitnik mladih i zaljubljenih. U starija vremena, kad su ljudi bili bliskiji s prirodom, to se izrazitije doživljavalo. 

Latinska izreka iz 17. stoljeća kaže: "Festa Valentino rediit lux - quisque sibi sociam jam legit ales avem". ("Došao je Valentinov blagdan, i svaka je ptica već sebi izabrala pticu-družicu"). Jasna aluzija na mladence i zaljubljene. Valentin budi i uspomene starijima. Zajedništvo i toplo gnijezdo dragi su svakome, bez obzira na životnu dob. Stoga je Valentinovo svima blagdan i za sve dan radosnijih osobnih susreta, iskrena čestitanja i svečanijega svjedočenja uzajamne privrženosti. U puku je Valentin od starine zagovornik protiv padavice i zaštitnik očiju. Prema pučkoj metereologiji prvi je proljetni svetac.