Župa Kraljice svete Krunice

Susreti ministranata u Kolegiju Požeške biskupije

Svake korizmene subote i nedjelje u Kolegiju Požeške biskupije biti će organizirani zanimljivi susreti za ministrante, uglavnom polaznici 7. i 8. razreda

Draga braćo svećenici, ako ste u mogućnosti, pošaljite nam u Požegu malo svojih ministranata. Prednost imaju 7.i 8. razredi, a posebno oni koji razmišljaju o dolasku u Kolegij ili o svećeničkom/redovničkom pozivu.

Susreti uključuju jedno noćenje i obroke, počinju subotom ujutro a završavaju nedjeljnim ručkom.

Program je prilagođen njihovoj dobi pa neka ponesu odjeću i za rekreaciju. U prilogu se nalazi raspored prema dekanatima i okvirni dnevni raspored.

Molio bih vas da mi prijavite dečke najkasnije tjedan dana prije susreta kako bismo se ovdje bolje organizirali. Ministranti će uglavnom proživjeti vikend s dečkima u Kolegiju i iz prve ruke vidjeti svoje vršnjake kako ovdje žive.

Marijan Pavelić, prefekt u Kolegiju

Okvirni raspored

SUBOTA
09.00 - Dolazak u Kolegij i smještaj po sobama
10.00 - Susret upoznavanja i obilazak prostora
11.00 - Priprava za svetu misu
11.30 - Sveta misa u Kolegiju
12.15 - Ručak
--.-- - Slobodno vrijeme (obilazak grada (Lovro, Katedrala, Kripta, Muzej...), sportske aktivnosti, šetnja po Sokolovcu... ovisno o raspoloženju, željama i broju ministranata)
16.00 - Društvene igre (poučne i tematski prilagođene duhovnom pozivu)
18.30 - Večernja molitva
18.45 - Večera
--.-- - Slobodno vrijeme
20.00 - Filmska večer i druženje
22.30 - Povečerje i počinak

NEDJELJA
07.15 - Buđenje
07.45 - Jutarnja molitva
08.00 - Doručak
08.30 - Priprava i dogovor za svetu misu
10.00 - Sveta misa u Crkvi sv. Lovre
11.00 - Zajednička kava/sok
12.15 - Svečani ručak
13.00 - Završetak susreta

Šesta nedjelja kroz godinu

Isus nadilazi zakon. Bilo je zabranjeno dodirivati gubava čovjeka. Isus doticajem iscjeljuje gubavca. Za njega je čovjek važniji nego svaki propis zakona. Isus je bio suputnik i supatnik, pun sućuti. Tako je pomicao i mijenjao granice društva. Ne revolucijama i nasiljem, ne ni ravnodušnošću, nego obzirom, suosjećanjem, koje odbacuje zlo i koje odbija prepustiti drugoga samoći vlastite patnje.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Lev 13, 1-2. 45-46)
Čitanje knjige Levitskog zakona

Prvih pet knjiga Biblije tvore jednu cjelinu koju Židovi nazivaju „Zakon,“ Tora. Podjela na pet knjiga posvjedočena je prije Krista u grčkom prijevodu Biblije, tzv. „Sedamdesetorica“ (LXX). Taj prijevod je prihvatila Crkva, a pojedini svezak je naslovljen prema njegovu sadržaju. Treća knjiga je: Levitski zakonik, koja sadrži zakon svećenika iz Levijeva plemena. Sav žrtveni obrednik (Lev 1-7), Levitskog zakona, spojen je s boravkom Izraelaca u pustinji i stavljen pod Mojsijev autoritet. Zakon donosi veliki broj odredbi – žrtava, koje su svoj oblik dobile tek poslije Sužanjstva. Levitski zakon isključivo je zakonodavnog sadržaja, a obuhvaća 27 poglavlja. Poglavlje 11-15, sadrži propise o čistoći. Svećenici Levijevci, članovi su Levijeva plemena prikladni za svećeništvo (usp. Pnz 21,5). Od Boga su odabrani za služenje u jeruzalemskoj službi, u Hramu. Poglavlje 13 Levitskog zakona u današnjem 1. čitanju govori o kožnim bolestima. Svećenik „levit“ (Aron ili neki drugi), mora pregledati… „zaraženo mjesto na koži (bolesnikova) tijela.“ Ovisno o izgledu rane na tijelu, svećenik ga … „proglašava nečistim.“ Sedam dana svećenik izolira bolesnika. Osmi dan ga ponovo pregleda i ako se bolest (rana) nije proširila ili je nestala, svećenik ga proglašava čistim. Ali: „Ako se na čovjeku pokaže guba,“ svećenik ga proglašava nečistim. Gubavac je čovjek koji se potpuno izdvaja iz društva, od ljudi. Taj čin je mjera sigurnosti, radi sprječavanja zaraze. Zakon je bio veoma strog, kako za zaražene, „nečiste,“ tako i za ozdravljene „čiste.“ Gubavac je bio Božji kažnjenik, onaj koga je Bog napustio, smatran je duhovno mrtvim. Tko je bio proglašen „nečistim“ bio je zapravo „izopćen iz društva,“ iz zajednice Božjega naroda. Gubavac je sam na sebe morao svakoga upozoravati, odjećom i zvukom. Morao je vikati: „Nečist! Nečist (sam)! Bio je 'izopćavan' kako bi zajednica mogla živjeti u prividu čistoće i neporočnosti.

Drugo čitanje (1 Kor 10, 31-33)
Čitanje prve Poslanice Korinćanima

U današnjem 2. čitanju apostol Pavao upozorava Korinćane na Božje Zapovijedi i na kršćanske kreposti: „Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite.“ Kaže im da trebaju biti umjereni u svemu što čine. A za sve što posjeduju i za sve što imaju, trebaju zahvaljivati Bogu s molitvom. Apostol traži od svojih slušatelja (učenika) da ne budu ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj „na sablazan.“ Kršćanin mora živjeti dostojanstveno na slavu Božju, ali i na slavu onih koji žive s njim i oko njega – svih ljudi. Pavao živi Kristov život. On dosljedno slijedi Krista, a to traži i od svojih obraćenika: „Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov.“ Pavao moli i nas danas, da činimo „oponašamo“ ono što je i on činio, a ne ugađati samo sebi, svojim uvjerenjima, nego i drugima: „Ne tražiti svoju korist, nego što koristi mnogima na spasenje.“ A spasit ćemo druge šireći Evanđelje, Riječ Kristovu. Pavao nas upućuje na temeljno načelo kršćanskog savršenstva: u svemu postupati kao Isus. A On se zaista u svemu, osim u grijehu, prilagodio ljudima kako bi ih spasio.

Evanđelje (Mk 1, 40-45)
Čitanje svetog Evanđelja po Marku

Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: „ako hoćeš, možeš me očistiti!“ Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: „Hoću, budi čist!“ I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: „Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.“ Ali čim izađe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.

Kontemplacija:

Isus se približava onima koji u boli i patnji ostaju ponizni, koji priznaju da nisu gospodari vlastitoga života. Gubavac je pred Isusom: „Ako hoćeš možeš me ozdraviti!“ On odgovara na poziv čovjeka koji priznaje i vjeruje da ga Isus može ozdraviti. „Hoću, budi čist!“ Budi čist od svoje gube, od svoje bolesti koja te je odvojila od ljudi. To je čovjek koji se klanja Gospodinu, molitvom mu se obraća, s vjerom da On, Bog to može učiniti. Prilazi mu kršeći zakon koji mu društvo nameće. Isus ga čisti od gube, od bolesti, ali i od svih drugih ovisnosti: straha, mržnje, odvojenosti, raskinutih odnosa, osjećaja manje vrijednosti, svega lošega, što ga odvaja od drugih ljudi. Ali oslobađa ga i od grijeha. „Guba:“ su zaista njegovi, ali i naši grijesi, oni su obično nevidljivi – prekriveni „korom,“ „krastama“ i često ih vrlo teško i s mukom ispovijedamo. Kada se okrenemo Bogu s iskrenom molitvom, On nas prihvaća i „čisti:“ Isus kaže: „Budi čist!“ I možeš se pokazati drugima. Ne moraš više ništa skrivati. I ti si slika onoga koji te je htio, koji te je stvorio. Njegova ljubav je na tebi. Budi čist! Odsada više nisi opasan za druge, nećeš više nikoga zaraziti svojom gubom, svojom zloćom, svojim slabostima. Ti si slobodan i možeš se kretati u društvu ljudi. Nitko više ne treba od tebe bježati. Vjeruj da si novo stvorenje. Vjeruj u Božje zahvate. Ta, Bogu je sve moguće! Bez obzira kako si duboko pao, gdje se nalazio, On te može podići i učiniti novim čovjekom. Sada si čist od zla koje te je mučilo i drugima možeš nositi radosnu vijest o ozdravljenju i ljubavi koja te podigla. Isusova ozdravljenja su znak Božje nadmoći nad silama zla. AMEN!

Blaženi Alojzije Stepinac, Biskup i Mučenik – zagovornik cijelog hrvatskog naroda

Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine.Ali, In te Domini, speravi – U Tebe se Gospodine, uzdam u sadašnjosti i budućnosti!

Alojzije Stepinac je peto od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. godine u selu Brezariću u župi Krašić, četrdesetak kilometara od Zagreba.

Kršten je sljedećeg dana na ime Alojzije Viktor. Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. godine kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotorija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Nakon šestog razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.

Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja u Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice.

U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran, pa tako za njega završava Prvi svjetski rat.

Rimski student:

U jesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da bi se mogao posvetiti poljoprivredi u rodnom selu. U isto vrijeme aktivira se u redovima katoličke mladeži. Po ľelji svoga oca neko vrijeme razmišlja i o ženidbi. Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum- Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani. 26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika.

Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, a uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper. U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureot iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadaąnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu. U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme posvećuje se karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.

Najmlađi Biskup na svijetu:

Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva, a za svoje biskupsko geslo Stepinac je uzeo riječi iz Psalma 31: "U tebe se, Gospodine, uzdam". Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svečeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.

Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedniątvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije. U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadašnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu. Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se to češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u katoličkoj akciji. Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik "Hrvatski Glas"). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. 

Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom gradu Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641.-1941.) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984. godine.

Stepinčeva neustrašljivost u vrtlogu rata: 

Za vrijeme 2. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH), oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovječnosti i sve druge nepravde.

Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste. Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: "Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili." A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: "Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji ima pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi su bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi židovi ili oholi Arijanci, imaju jednako pravo da govore:"Oče naš koji jesi na nebesima!" I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?" Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz, da bi na taj način spasili život, prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer: "kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe vratiti u svoju."

Njemu su se sa svih strana stjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomogao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima. Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su viąe puta traľile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.

Komunistički napadi na Stepinca:

Nakon završetka 2. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u cijeloj Jugoslaviji, vlast preuzela komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz tog razgovora, a osobito iz razgovora ąto ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkog klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće "narodnu crkvu", neovisnu o Svetoj Stolici, odcijepljenu od Rima. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani ľestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike. Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca.

Ta će kampanja potrajati s različitim intezitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene. U rujnu 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu situaciju. Biskupi su 22. lipnja izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana. Uslijedio je još bješnji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s direktnim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenog 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.

Nevin optužen na montiranom sudskom procesu: 

Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada koji nije samo obrana, nego i optužnica nepravednog suda i vjeroispovijest za koje je svetinje on spreman položiti i život. Na temelju iznuđenih izjava, lažnih svjedočenja, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je optužen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava. 19. listopada 1946. odveden je na izvršavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951.

Bilo mu je, doduše, dozvoljeno slavljenje misa i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uveliko narušavalo njegovo zdravlje. A da je s pravom proglašen MUČENIKOM svjedoče znanstvene analize njegovih posmrtnih ostataka, gdje su pronađene velike količine otrova u njegovu tijelu, iz čega proizlazi da je Stepinac umro od posljedica trovanja. Obdukcija je pokazala da su nakon smrti komunistički zločinci unakazili njegovo tijelo kako bi prikrili dokaze o njegovu trovanju, a srce mu spalili. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju. Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić.

U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim poći niti po svoj kardinalski grimiz, a po smrti pape Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.

Plodonosno Stepinčevo uzništvo: 

U zatočeništvu i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. U pismima kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i crkvenom jedinstvu. I u tim pismima kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav prema svim osobama koje su ga progonile i nepravedno optužile. Molitva za neprijatelje i praštanje stalna je tema njegovih izjava i pisama, kao i triju oporuka.

Zatočenička smrt u rodnom Krašiću: 

Od proljeća 1953. kobno su se razvijale, već od Lepoglave, "policitemia rubra vera", tromboza nogu i bronhijalni katar. Bila je potreba sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli. Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali on je to strpljivo podnosio do smrti.

Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je, kako se to u mučeničkom riječniku kaže, "ex aerumnis careeris"-od zatvorskih tegoba, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: "Oče budi volja Tvoja!" Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i koristio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. U bivšem režimu zagrebački nadbiskup Kuharić od 1970. svakog 10. veljače, na obljetnicu smrti kardinala Stepinca, upućivao je poruke sa Stepinčeva groba iznoseći dokaze o njegovoj pravednosti. Bila je hrabrost 10. veljače doći u katedralu, a još je veća hrabrost bila svjedočiti o hrvatskom Thomasu Moreu. Kardinala Alojzija Stepinca konferencija Svete Stolice za proglašenje svetaca priznala je mučenikom što je uveliko ubrzalo postupak za proglašenjem blaženim i svetim, jer je tako potrebno manje dokaza i činjenica iz njegova života, a kojih je do sada prikupljeno u knjizi na više od 2000 stranica.

Postupak za proglašenje blaženim Stepinca započeo je u potpunoj tajnosti 1981. u Rimu. Pokretač kauze bio je nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić, koji je kao posljednji svjedok potpisao svoje javno svjedočenje na javnoj sjednici u zagrebačkoj katedrali 17. veljače 1993. godine. Prigodom drugog posjeta Hrvatskoj Svetog Oca Ivana Pavla II. bilo je u subotu 3. listopada 1998. pripremljeno veliko euharistijsko slavlje u hrvatskom marijanskom svetištu Mariji Bistrici, gdje je Sveti Otac proglasio hrvatskog kardinala i mučenika komunizma dr. Alojzija Stepinca blaženim. Za svakog Hrvata bivši zagrebački nadbiskup kardinal Stepinac je bio rodoljub, mučenik i svetac, jer je kao rodoljub pozdravio hrvatsku državnu neovisnost i smatrao je u svim svojim izjavama Nezavisnu Državu Hrvatsku uspostavljenu punom voljom hrvatskog naroda i kao takvu zakonitu u svakom pogledu.

U najtežem času, pred komunističkim sudom, on je svjedočio za hrvatsku državu: "Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu, ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji!"

Blaženi Alojzije Stepinac, naš hrvatski mučeniče, pomozi nam svojim zagovorom, da, unatoč svim političkim intrigama i pritiscima koji dolaze iz domaćih redova ili izvana, neustrašivo ostanemo vjerni Bogu, Katoličkoj Crkvi i svojoj domovini te gradimo takvo zajedništvo kojega nitko neće moći poljuljati. Pomozi nam svojim zagovorom da budemo ustrajni u trpljenju, da nadu nikad ne izgubimo i da tu nadu neustrašeno širimo! 
Amen.

Peta Nedjelja kroz godinu, Međunarodni dan života

Prema odluci Hrvatske biskupske konferencije, svake prve nedjelje u veljači obilježava se Dan života. Želi se osvijestiti i potaknuti na zaštitu, poštovanje i njegu svakog života od začeća do prirodne smrti.

 U brojnim crkvama diljem Hrvatske ovaj dan slavi se misama i posebnim molitvama. Njime Crkva naglasak stavlja na dostojanstvo ljudske osobe i odgovornost koju svatko ima prema vlastitom i prema tuđem životu. 

Svaki ljudski život je dar te se svaka osoba treba cijeniti i poštovati onakva kakva jest. Na današnji dan možemo razmisliti koliko cijenimo vlastiti i tuđi život te kako da što bolje i kvalitetnije živimo.

U tome nam može pomoći nesebična misionarka Majka Tereza koja je svoj život posvetila brizi za druge. Ona je za Svjetski dan života 1996. godine izrekla jednu od najljepših himni životu u kojoj nam objašnjava što je život i daje smjernice kako ga živjeti:

Život je dar Božji.
Život je prilika, iskoristi je.
Život je ljepota, divi se.
Život je blaženstvo, okusi ga.
Život je san, ostvari ga.
Život je izazov, prihvati ga.
Život je dužnost, obavi je.
Život je igra, igraj je.
Život je dragocjen, njeguj ga.
Život je bogatstvo, čuvaj ga.
Život je ljubav, uživaj je.
Život je tajna, otkrij je.
Život je obećanje, ispuni ga.
Život je tuga, nadvladaj je.
Život je pjesma, pjevaj je.
Život je borba, prihvati je.
Život je tragedija, suprotstavi se.
Život je pustolovina, usudi se.
Život je sreća, zasluži je.
Život je život, brani ga!

Prikazanje Gospodinovo u Hramu - Svijećnica

Svijećnica ili Prikazanje Gospodinovo u Hramu je kršćanski blagdan. Slavi se 2. veljače. Blagdanom se slavi događaj iz Isusova djetinjstva, kada su, prema Mojsijevu Zakonu, Josip i Marija donijeli Isusa u Hram u Jeruzalemu, da ga, kao prvorođenca, obredno prikažu Bogu.

 Preko Mojsija, Bog je Izraelcima, dao propis, da 40. dan nakon poroda svećenici u Hramu moraju blagosloviti rodilju. Roditelji su za uzvrat, dali janje mlađe od godine dana ili mladu golubicu. 

Isusovo prikazanje u Hramu, prorekao je u Starom zavjetu prorok Malahija: „I doći će iznenada u Hram svoj Gospod kojega vi tražite i anđeo Saveza koga žudite“ (Mal 3, 1). U stilu Isusova skrovita djetinjstva, obred je prošao jednostavno i nenapadno.
U Hramu se zatekao starac Šimun, koji je Isusa primio u naručje i prepoznao ga kao Mesiju, a Mariji je prorekao, da će mnogo patiti, riječima: „Mač boli, probost će ti dušu.“ Proročica Ana je također bila tada u Hramu i uputila je molitve i zahvale Bogu. Na ovaj blagdan, blagoslivljaju se svijeće, koje će se kasnije koristiti u obredima krštenja, tijelovskim procesijama i drugim prigodama. 

Svjetlo na prosvjetljenje naroda prosvijetlilo i tebe poštovani čitatelju.

Svijećnica je blagdan svjetla. A za Ivana Krstitelja je rečeno „ne bijaše on svjetlo nego da posvjedoči za svjetlo“. Isus je svjetlo svijeta, a i kršćanin je to isto, i Marija je to isto.Ona je uljanica koja drži u sebi to ulje koje svijetli kad je upaljeno, Isusa. I zato se u hramu jeruzalemskome četrdeset dana nakon Isusova rođenja dogodilo mnogo toga.

Izvana gotovo ništa. Izvana je sve bilo uobičajeno, jer žena je nakon četrdeset dana bila dužna poći u hram radi očišćenja. Potrebno je bilo za očišćenje.prinijeti dvije grlice ili dva golubića Evo, netko tko gleda srcem približio se njima, potaknut Duhom Svetim.
Primio je iz Marijinih ruku Njezina Sina, a Ona ga je s povjerenjem predala u ruke starca Šimuna. Poznata je majčina privrženost djetetu, koja nekada zna prijeći u posesivnost. Marija neprestano izlazi iz sebe, nadilazi sebe, prepoznavajući Božji govor i u osobama s kojima se susreće. Zato je otvorena za susret. Ne zna što će proizići iz susreta, ali je spremna. Čuje neobične riječi da Šimun Isusa koji je imao četrdeset dana, četrdesetodnevnog, priznaje Gospodarom. Gospodarom priznaje nekoga tko još ne zna govoriti. Ali Šimun gleda dublje od površine tijela. Duh Sveti mu je objavio da to nije obično dijete, iako se obukao u običnost, u neznatnost, uobičajenost, daleko od svake senzacionalnosti i senzacionalizma. 

Jer stvari se i ne događaju na toj razini, na razini «draškanja» osjetila nego na razini dodirivanja srca. Marija je sebe svojevremeno prikazala, prinijela Ocu, predala se sva u vrlo ranoj dobi. Naučila je predavati sebe većem od sebe. Naučila je realno računati sa svojom neznatnošću, stavljajući je u kontekst Božje svemoći. I zato je mogla postajati velikom. Mogla je i Ona rasti u dobi, milosti i mudrosti pred Bogom i ljudima, kao i Njezin Jedinorođenac. 

Zato je s radošću prihvatila zakonsku obvezu da prinese dijete Bogu, priznavajući da Isus nije samo Njezin nego i Božji, Oca nebeskog. Roditelji su veliki kada prihvaćaju realnost da nisu vlasnici svoje djece nego da su prvi i najvažniji glasnici Radosne vijesti svojoj djeci. Pravi je vlasnik samo Bog.
On je posudio roditeljima djecu do određene njihove dobi, kako bi sami mogli ući u brak i osnovati obiteljsko gnijezdo. I zato roditelji dobro čine kada Bogu daju prednost s obzirom na njihovu djecu, kada prihvaćaju da je On najodgovorniji za njihovu djecu tako da oni mogu relativizirati svoju preveliku odgovornost prema djeci, što opet ne znači da će trebati postati neodgovorni prema djeci. Doći će do ravnoteže koja će dovesti do suodgovornosti prema djeci, jer dopuštaju Bogu da On bude najodgovorniji prema njima.

Tada se iz takvog zdravog odnosa prema Bogu rađa se zdrav odgoj prema djeci koja neće postati ni tirani, ni gospodari, a niti će postati božanstva svojim roditeljima. Znat će da su roditelji okvir morala kojega se oni trebaju držati kako bi zdravo rasli. Marija se čudila i divila zajedno s Josipom što se to govori o Isusu, ali nije upala u idolopoklonstvo, nego je upala u klanjanje Ocu nebeskom da bi Mu zahvalila za najveći dar koji je ikada itko mogao dobiti. Bog Otac Isusa je darovao s povjerenjem Onoj koja je u posvemašnjem predanju Bogu bila odabrana da postane najveći evangelizator koji se pojavio na ovoj kugli zemaljskoj. A evangelizator je netko tko ne naviješta sebe nego Isusa. I zato Svjetlo koje Marija rađa obasjava cijeli svijet. To je mlado Sunce s visine. To je Onaj koji se toliko ponizio, da je postao jedan od nas kako bi nas uzvisio da mi postanemo djeca Božja.
Marija je najizvrsnija suradnica u tom djelu spašavanja i otkupljenja čovjeka. Zato je Ona naša duhovna Majka. Ona i nas prinosi i prikazuje Ocu nebeskome, kako bi se u nama otvorili prostori našeg vlastitog predanja Bogu. Zauzima se za nas ali ne umjesto nas, jer poštuje slobodnu volju kojom smo obdareni. Zato nam treba Njezina velikodušnost kojom nas neće, kad joj se predamo, sebično zadržati za sebe, nego će nas opskrbljene Isusom i Njom, poslati u svijet, da svima onima koji Boga ne poznaju da ga stvarno mogu upoznati po našem svjedočenju.

Majko Isusova i Majko naša, predajemo Ti se da nas predaš Ocu nebeskom po Isusu u Duhu Svetom!