Župa Kraljice svete Krunice

Sveti Ivan Bosco - apostol mladih

“Božji čovjek, ispunjen darovima Duha Svetoga, živio je kao da Nevidljivoga vidi. Nije učinio koraka, niti izgovorio riječi, ni bilo što poduzeo, a da nije imao u vidu spas mladih…”

Utemeljitelj salezijanaca sv. Ivan Bosco, ili jednostavno Don Bosco, rodio se 16. kolovoza 1815. u talijanskom mjestašcu Becchi u općini Castelnuovo d’Asti (danas Colle Don Bosco), u blizini Torina. Otac Franjo umro mu je 1817., ostavivši za sobom siročad Ivana, Josipa i Antuna s njihovom majkom Margaritom. U devetoj godini, 1824., Ivan je sanjao znakovit san o svome poslanju, 1826. je primio prvu pričest, a 1827. napustio rodnu kuću da bi radio i školovao se. Osobito mu je pomagao kapelan don Calosso, koji je nažalost 1830. umro, pa je Ivan bio prisiljen otići u Chieri gdje se uz rad školovao. 1832. osnovao je Društvo veselja, kojemu je bila svrha pomoći dječacima da »ispunjavaju školske i vjerske dužnosti i budu veseli«. 1833. primio je sv. potvrdu, 1835. obukao kleričko odijelo, 29. ožujka 1841. zaređen je za đakona, a 5. lipnja iste godine za svećenika. Dan kasnije služio je prvu sv. misu. 

8. prosinca 1841. Don Bosco susreće mladoga Bartolomeja Garellija s kojim započinje svoj odgojno-pastoralni rad poznat kao »oratorij«, ispočetka »selilački«, a kasnije smješten u Valdoccu (Torino), koji postaje središte njegova djelovanja. 1846. Don Boscu se pridružuje njegova majka Margarita, koja će s njim ostati kao »mama siromašnih dječaka« sve do svoje smrti 1856. Don Bosco piše brojne i raznovrsne knjige za mladež i običan puk, a zatim i katoličko štivo i školske udžbenike, te pokreće časopise. Gradi stambene i školske prostore za svoje siromašne dječake, trpi napade i čak atentate (1848,1852), a njegovo djelo sve više raste. 1854. u oratorij ulazi »sveti dječak« Dominik Savio, koji utemeljuje Družbicu Bezgrešne radi promicanja »dobrog duha« oratorija. Nakon njegove smrti 1857. godine, Don Bosco piše njegov životopis.

1854. Don Bosco predlaže četvorici mladića (Rui, Caglieru, Rochettiju i Artigli) da osnuju Salezijansku družbu koja će »živjeti djelatnu ljubav prema bližnjemu«. 1855. Mihovil Rua polaže redovničke zavjete i postaje prvi salezijanac. 1857. Don Bosco započinje pisati salezijanska pravila, a 1858. putuje u Rim da svoje djelo predstavi papi Piju IX. Papa ga ohrabruje i poziva da opiše »neobične događaje« koji to djelo prate. 18. prosinca 1859. službeno je osnovana Salezijanska družba, koja – zajedno s Don Boscom – broji 18 članova. 1863. Don Bosco osniva prvu kuću izvan Torina. 1864. postavlja kamen temeljac za svetište Marije Pomoćnice u Torinu koje je 1868. posvećeno. 1866. Don Bosco posreduje između Svete Stolice i talijanske vlade oko povratka 45»prognanih« biskupa i izbora novih. Don Bosco nastavlja pisati razna djela, izdaje knjige i časopise, organizira učenje zanata i škole za svoje štićenike. 1869. osniva Udruženje štovatelja Marije Pomoćnice, 1872. Družbu sestara Kćeri Marije Pomoćnice, kojoj je na čelu Marija Mazzarello, a 1876. Udruženje salezijanskih suradnika koji »pomažu u promicanju dobra u duhu Salezijanske družbe«. 11. studenog 1875. započinju salezijanske misije – 10 prvih salezijanaca s don Caglierom na čelu idu u Argentinu. Don Cagliero je 1884. imenovan biskupom u Patagoniji (kasnije i kardinalom).

1877. održan je prvi sabor Družbe. Pokrenut je i Salezijanski vjesnik. 1878. umro je »Don Boscov« papa Pio IX, a novi papa Lav XIII povjerava 1880. Don Boscu gradnju bazilike Srca Isusova u Rimu. 1883. Don Bosco putuje u Francusku, a 1886. u Španjolsku, tražeći pomoć za gradnju svetišta Srca Isusova, koje je 1887. dovršeno i posvećeno. Don Bosco sudjeluje na posveti, ali mu je zdravlje veoma slabo. 31. siječnja 1888. umire u Torinu. Za nasljednika mu je izabran don Rua. Don Bosco je 1929. proglašen blaženim, a na Uskrs 1934. svetim. Blagdan mu se slavi 31. siječnja. Papa Ivan Pavao II proglasio ga je 1988. ocem i učiteljem mladeži, a njegov preventivni sustav ponudio je Crkvi kao odgojnu metodu.

Otac i učitelj mladih

Duh je Sveti podigao, Marijinim majčinskim posredovanjem, svetog Ivana Bosca. U njemu je oblikovao srce oca i učitelja, sposobno posvema se darovati mladima.

Duboko čovjek bogat vrlinama svoga naroda, bio je otvoren zemaljskim vrijednostima. Božji čovjek, ispunjen darovima Duha Svetoga, živio je kao da Nevidljivoga vidi. Nije učinio koraka, niti izgovorio riječi, ni bilo što poduzeo, a da nije imao u vidu spas mladih… Stvarno nije imao na srcu drugo doli spas duša.
„Obećao sam Bogu da ću do posljednjeg daha biti za svoje siromašne mladiće. Dosta je da ste mladi pa da vas jako volim. Za vas učim, za vas radim, za vas živim, za vas sam spreman dati i život. U stvarima koje koriste ugroženoj mladeži ili služe pridobivanju duša za Boga, trčim naprijed sve do drskosti. S vama se dobro osjećam; doista, moj je život biti s vama…“

Neumorni radnik

Don Bosco je u 73 godine života i 47 godina svećeništva osnovao apostolsku obitelj s četiri ogranka: salezijance, Kćeri Marije Pomoćnice, salezijance suradnike, udruženje štovatelja Marije Pomoćnice; sagradio je četiri velike crkve; utemeljio mjesečni časopis Salezijanski vjesnik; napisao stotinjak knjiga i knjižica; osnovao sedamdeset i dvije salezijanske kuće; organizirao osam misijskih ekspedicija; iskazao se na diplomatskom polju posredovanjem između Svete Stolice i kraljevine Italije; putovao je, propovijedao, ispovijedao, sve u zanosnom optimizmu i radosti. 

Molitva sv. Ivanu Boscu

Zahvaljujemo Ti, Gospodine,
jer si nam dao sv. Ivana Bosca kao oca mladih,
kao istinskoga Božjeg čovjeka i učitelja kršćanskog života za sve.
Dopusti i nama, molimo Te,
da ga znamo nasljedovati u njegovoj ljubavi prema Bogu i mladima.
Daj nam njegovu velikodušnost da živimo Evanđelje hrabro i ustrajno.

Sv. Ivane Bosco, ti si govorio:
„Dovoljno je da ste mladi da vas neizmjerno ljubim.“
Povjeravam se tebi: daj mi dobro srce,
učini me čvrstim u radu, mudrim u odlukama,
hrabrim u svjedočenju radosti kršćanskog života.

Ti, koji si se zaljubio u Euharistiju i Djevicu Mariju,
pomogni mi da se hranim vjerom Kruha života
i da se svaki dan prepustim vodstvu Presvete Marije,
djeliteljice svih milosti.

Sveti Ivane Bosco, moli za nas!

Sveti Antun pustinjak

Ovaj sveti pustinjak nam je vremenski vrlo dalek, no ipak njegova slava, sve do danas, nije potamnjela.

Čitava Crkva mu svake godine slavi spomendan, a i u puku je jedan od najomiljenijih svetaca. Svoju popularnost dijelom zahvaljuje svome životopiscu - Svetom Anastaziju, ali o njemu su pisali i najveći sveti oci: Jeronim i Augustin.

Antun potječe iz Kome u srednjem Egiptu. Ondje se rodio oko 250. godine u vrijeme kada je Crkva proživljavala veliko progonstvo od cara Decija. Njegovi roditelji su bili bogati i ugledni građani. Svojom životnom mudrošću i duhovnom izgrađenošću, koje je crpio čitajući Sveto pismo, brzo je stekao ugled.

Nakon smrti roditelja, ostavši sam s veoma mladom sestrom, Antun je s osamnaest godina imao na brizi kuću i sestru. Još nije bilo od smrti roditelja prošlo ni šest mjeseci, kad je po običaju išao na službu u dom Gospodnji te je u sebi razmišljao zašto su apostoli, ostavivši sve, pošli za Spasiteljem. Razmišljajući tako , ušao je u crkvu, a dogodi se da je baš čitano iz Evanđelja:

“Ako želiš biti savršen, hajde prodaj sve što imaš i podaj siromasima pa dođi i slijedi me, i imat ćeš blago na nebu.”

Antunu se činilo kao da su se te riječi čitale baš zbog njega pa izađe, što je prije mogao iz doma Gospodnjeg. Posjed, koji je naslijedio od roditelja, dade na dar suseljanima da nebi bio na teret njemu i sestri. Prodavši i svu pokretnu imovinu, gotovo sav novac podijeli siromasima, a nešto malo zadrži za sestru. Došavši drugi puta u dom Gospodnji, začu u Evanđelju Gospodina gdje veli:

 “Ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan!” 

Radio je svojim rukama da bi preživio. Često je molio, jer je naučio da nasamo valja moliti bez prestanka, a kod čitanja Svetog pisma bio je tako pozoran da mu ništa od napisanog nebi izmaklo. Svi žitelji sela i čestiti ljudi voljeli su ga - bilo kao sina, bilo kao brata.

Svetim evanđeoskim radikalizmom, Antun je htio u potpunosti ostvariti kršćansko savršenstvo. Nakon što je prodao sve, a zadržao dvije ovčje kože, jednu grubu kutu, ogrtač i sjekiru, pošao je u Libijsku pustinju. Nastanio se u jednoj pećini kraj koje je bilo nešto obradive zemlje. Tu je proveo dvadeset godina svoga života uspjevajući odoljevati đavoljim napastima uz Božju milost. 

Kad je car Maksimilijan počeo u Egiptu progoniti Kršćane, Antun, zabrinut za Crkvu, napusti pustinju i dođe u Aleksandriju, gdje je, bez straha, otvoreno i javno propovijedao kršćanstvo. Nitko se nije usudio dirati pustinjaka iz kojeg kao da je proizlazila neka viša sila.

Godine 311., Antun se vratio u pustinju, ali, ovaj put, za njim su došli mladi ljudi koji su htjeli da im on postane učiteljem duhovnog života. Antun je tako, i ne htijući, postao predvodnikom redovništva.

Posljednu godinu života borio se za pravovjerje, tj. za istinu o Kristovom božanstvu protiv Arijeve krive nauke. Napokon je u miru premi-nuo godine 356. u dobi od 105 godina.

Slava je pak Sv. Antuna Pustinjaka u tome što je pošao najljepšim putem, a to je put kojim se Krist slijedi izbliza u evanđeoskim savjetima i siromaštvu, ćistoći i poslušnosti.

Druga Nedjelja kroz godinu

Zvanje je temeljna odrednica vjerničkog života. U svakom zvanju gledamo Božji poziv. Poziv na učeništvo, da dijelimo svoju sudbinu s Isusovom, da nam Krist bude vođa i Učitelj u životu, da smo pozvani, zvani i zvanje “za druge” kao i Krist – najviši je domet kršćanskog postojanja. Odazivom na poziv sudjelujemo i svrstavamo se na Božju stranu, odgovaramo Božjoj ljubavi, ulazimo u Kraljevstvo Božje. 

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (1 Sam 3, 3b-10. 19)
Čitanje prve knjige o Samuelu

U one dane: Samuel je spavao u svetištu Gospodnjem, ondje gdje je bio Kovčeg Božji. Tada Gospodin zovnu Samuela. On odgovori: „Evo me!“ I otrča k Eliju i reče: „Evo me! Ti si me zvao!“ A Eli reče: „Ja te nisam zvao. Vrati se i spavaj!“ On ode i leže. I Gospodin opet zovnu Samuela. Samuel usta, ode k Eliju i reče: „Evo me! Zvao si me!“ A Eli odgovori: „Ja te nisam zvao, sine moj! Vrati se i spavaj!“ Samuel još nije poznavao Gospodina, još mu ne bijaše objavljena riječ Gospodnja. I Gospodin zovnu Samuela treći put. On usta, ode k Eliju i reče: „Evo me! Zvao si me!“ Sada Eli razumje da je Gospodin zvao dječaka. Zato reče Samuelu: „Idi i lezi; ako te zovne, ti reci: 'Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša.“ Samuel ode i leže na svoje mjesto. I dođe Gospodin i stade i zovnu kao prije: „Samuele! Samuele!“ A Samuel odgovori: „Govori, sluga tvoj sluša.“ Samuel je rastao, a Gospodin je bio s njim i nije pustio da ijedna od njegovih riječi padne na zemlju. Riječ Gospodnja.

Drugo čitanje ( Kor 6, 13c-15a. 17-20)
Čitanje prve Poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo: Ne tijelo bludnosti, nego Gospodinu, i Gospodin tijelu! Ta Bog koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti snagom njegovom. Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi? Tko prione uz Gospodina, jedan je duh. Bježite od bludnosti! Svaki grijeh koji učini čovjek, izvan tijela je, a bludnik griješi protiv svojega tijela. Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem! Riječ Gospodnja.

Evanđelje (Iv 1, 35-42)
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: „Evo Jaganjca Božjega!“ Te njegove rijeci čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: „Što tražite?“ Oni mu rekoše: „Rabbi“ što znači: „Učitelju - gdje stanuješ?“ Reče im: „Dođite i vidjet ćete.“ Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura. Jedan od one dvojice koji su čuvši Ivana pošli za Isusom bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: „Našli smo Mesiju!“ - što znači „Krist - Pomazanik“. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: „Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!“ - što znači „Petar - Stijena“. Riječ Gospodnja.

Kontemplacija:

Ovo je jedna od najsvježijih stranica evanđelja, kao da se jutros dogodila. Očito je pisac, Ivan, bio očevidac, uvučen u Isusovu dramu. Prenosi nam svoje prvo iskustvo, svoje prvo otkriće Isusa. Dvojica su, Andrija i »drugi učenik«; pod tim se izrazom i inače Ivan skriva. Isus nije nasilan, učenici ga polako »otkrivaju«. Najprije radoznalost, zatim nezaboravan Isusov pogled (obazre se .. . pogleda), prva Isusova riječ: »Sto tražite?« a onda druga: »Dođite i vidite!« U Ivana ovaj glagol vidjeti nije prizeman. Uskoro ćemo saznati iz Andrijine riječi kako su »vidjeli«: »Našli smo!« I to ne Isusa nego – Mesiju. Ivanu će ostati nezaboravan i sam sat toga jedinstvenoga susreta koji je odlučio njegovim životom, a onda jedan divan dan, prvi dan što ga je proveo s Isusom. Pripovijedanje teče dalje, no umijmo zamijetiti i ne­što više od pripovijedanja. Biti Isusovim učenikom, to je zarazno. Eno Andrija postaje prvim glasnikom. Znao je da će obradovati brata novošću. I evo, prvi put se susreću Petar i Isus. Isus ga odmah nagovara i, rekao bih, opterećuje.

Na njegova ramena stavlja misiju koju sam Petar još ne poznaje. Nagovara ga, rekli bismo, krsnim imenom. I odmah mu daje novo ime. Novo ime u Bibliji znači novu misiju. Koju? Isus to dobro zna, a Petar će postepeno saznavati. No još ni na kraju Iva­nova evanđelja ne zna sasvim. Znat će onoga dana kada – po legendi doduše, ali koja odražava povijest – bude čuo glasoviti: »Quo vadiš?« Kada bude bježao pred kri­žem u Rimu, za vrijeme Neronova progonstva, u duši će osjetiti posljednji zvuk Isusova prvog poziva: da umre iz ljubavi prema Učitelju. U današnjem evanđelju, dakle, imamo neke važne momente svakoga obraćanja i zvanja: susret s Kristom, i to ne samo s nekim »misaonim« Kristom nego s njegovom osobom, zatim – otkriće Krista kao svojega Me­sije, Spasitelja i napokon – novi život, sudbinski s Kri­stom povezan. Crkva u ovim izvanrednim Isusovim pozivima gleda sliku osobito svećeničkog i redovničkog zvanja.

I o njima treba danas u vjerničkoj zajednici propovijedati i razmišljati. Ona su za Crkvu od osobite važnosti. No kad je suvremena Crkva stavila ova čitanja na početak tijeka tzv. običnih nedjelja ili nedjelja »kroz godinu«, ona želi svima nama posvijestiti naše temeljno zvanje. Koje je to? Svaki čovjek – polazeći od Božjega stvaranja – ima temeljno zvanje: biti čovjek. Na te­melju pak svetoga krsta svi imamo zvanje: biti kršćanin. Gdje god dakle jesmo, što god pošteno radimo i molimo i trpimo i radujemo se ... svuda i u svemu treba da se ostvarujemo kao ljudi, kao kršćani. »Ili jeli ili pili ili što drugo činili – piše sv. Pavao Korinćanima sve na slavu Božju činite« (1 Kor 10,31 = Kol 3,17).

Krštenje Gospodinovo

Blagdan Krštenja Gospodinova ima veliko značenje za nas kršćane jer Krštenje Gospodnje nas podsjeća na naše krštenje, koje od Krštenja Isusova prima snagu da preobrazi našu griješnu ljudsku narav u pravu djecu Božju.

  Ovaj se blagdan krštenja Isusova, u Katoličkoj crkvi, stalno slavi u nedjelju nakon Bogojavljenja. Nova ga liturgija posebno izdvaja i daje mu istaknuto mjesto. Misterij Božića, misterij je utjelovljenja koji zahvaća svakog čovjeka – vjernika u misteriju krštenja.

Isusovo krštenje označava se njegovim prvim javnim nastupom, početkom njegova javnog djelovanja. Evanđelist Luka izvještava da je Isus pristupio Ivanovu krštenju posljednji, nakon što su svi koji su došli ušli u Jordan i obavili obred uranjanja, krštenja, pokore i obraćenja. Ivan, je prorok kojemu je 'grnuo' svijet i o kojemu su mnogi mislili da je on, očekivani Mesija.

No Ivan, svjedoči da on Očekivanome nije dostojan biti niti sluga, ni odriješiti mu remenje na obući. Te da će, za razliku od njega, koji krsti vodom, Mesija krstiti ljude ne vodom nego Duhom Svetim i ognjem. Silom Božjom i Riječju koja čisti kao oganj. Ivan Krstitelj je preteča Blagovjesnika, glas iz pustinje koji pripravlja put Mesiji. Ivan je glas koji nadom ispunjava rezignirana i grešna srca ljudi, pozivajući ih na obraćenje. Priprema ih na dolazak Mesije, otklanja njihova „brda“ ohole moći i sebičnosti, poziva ih na ljubav. Isusovo krštenje postalo je poziv svim kršćanima da se oni koji žele slijediti učenje Isusovo trebaju krstiti „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“

Isusov dolazak na svijet i Isusovo krštenje navješćuje već prorok Staroga zavjeta Izaija, od Boga nadahnutim riječima: „Evo sluge mojega.., mog izabranika, miljenika duše moje!... On će donijeti pravo narodima; vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima; trske napuknute prelomiti neće, stijenja tek što tinja neće ugasiti; po istini on će donijeti pravo, neće sustati niti malaksati, dok na zemlji ne uspostavi pravo“ (Iz 42, 1-7). Isusovo krštenje ukazuje na početak i uspostavu novoga zajedništva Boga i ljudi – Novoga Božjeg svijeta.

Na početku Isusova djelovanja, u krštenju na Jordanu, započinje Isusov put uživljavanja (ulaženja) u ljudsku povijest, pojedinačnu i skupnu. Isus staje u red, ali kao – posljednji. U njemu se na neponovljiv način susreću: nebo i zemlja, Bog i čovjek.

Njegovo krštenje je krštenje, vodom i Duhom Svetim. Riječ je o onom istom Duhu koji je lebdio nad vodama u času stvaranja, o onom Duhu koji je udahnut u oblikovano tijelo prvoga čovjeka da postane živo boće. To je isti Duh koji je govorio po prorocima, Duh po kojem je Isus začet od Djevice Marije. Taj je Duh lebdio i nad vodama Jordana u trenutku Isusova krštenja. Na našem krštenju i mi postajemo baštinici toga Duha.

Bog je u tom trenutku i nad nama otvorio nebo i rekao: „Ti si moje ljubljeno dijete, ti si moja radost i moj ponos.“ Mi to izravno ne čujemo i ne možemo čuti. Doneseni smo na rukama onih čiji smo ponos – naših roditelja. Nad nama se u vremenu i u vječnosti, zauvijek razliježe glas Božje ljubavi: „Ti si moj!“ Jednako tako i sami smo pozvani biti Božji glas drugima: „Ti si moja radost i moj ponos!“ I u drugima zbog toga buditi ponos. Kuda god kršćanin ide, ma gdje god se našao i on je kao i Isus, zajedno s Isusom – miljenik Božji. To znači: živjeti u milosti Božjoj.

Sveta tri kralja (Bogojavljenje)

Bogojavljenje je kršćanski blagdan kojim se slavi objava Boga čovječanstvu u ljudskom liku, u osobi Isusovoj, a obilježava se 6. siječnja.

Slavlje ovog blagdana ima svoje početke u istočnim kršćanskim crkvama, a uključivalo Isusovo rođenje (koje će se kasnije početi slaviti kao Božić), pohod trojice mudraca (grč. μάγοι "magi") koji su došli u Betlehem pokloniti se novorođenom kralju, te sve događaje Isusova djetinjstva do njegova krštenja na Jordanu. Blagdan se od početka slavi 6. siječnja. Drevne liturgije u ovom blagdanu prepoznaju Illuminatio (prosvjetljenje), Manifestatio (Objava) i Declaratio (Proglašenje). Ubrzo se, kao osobiti čin Isusove božanske objave, počelo slaviti i njegov prvi čudesni znak na svadbi u Kani Galilejskoj (usp. Evanđelje po Ivanu 2,1-11). Kršćanske su crkve uz ovaj blagdan govorile i o "objavi poganima" (gdje pogani označuju ne-Židove), budući da su trojica Mudraca prepoznati kao pripadnici poganskih naroda. 

Na Zapadu, u Rimokatoličkoj Crkvi, Božić se počeo slaviti prije Bogojavljenja, a datum Božića bio je 25. prosinca. Kad je s Istoka krajem 4. stoljeća uvedeno slavlje Bogojavljenja 6. siječnja, Božić je ostao blagdan Isusova rođenja, a Bogojavljenje je naglašavalo spomen pohoda triju Mudraca i Isusovo krštenje. Usto, razdoblje između ova dva blagdana počelo se profilirati kao božićno vrijeme u liturgijskoj godini, koje će kasnije biti produženo sve do 2. veljače.

U srednjem vijeku uz ovaj je blagdan osobiti naglasak stavljen na poklonstvo trojice kraljeva. Trojica Mudraca iz Evanđelja po Mateju (2,1-12), vrlo su rano počeli biti štovani kao »kraljevi«, na što je utjecao tekst proroka Izaije, gdje se kaže: "K tvojoj svjetlosti koračaju narodi, i kraljevi k istoku tvoga sjaja" (60,3). Usto, u franačkoj državi, u Kölnu, uspostavljeno je svetište u kojem su se čuvale relikvije Svetih triju kraljeva. Ovo je svetište postalo središtem hodočašća naroda iz mnogih dijelova središnje, zapadne i sjeverne Europe (postoje podaci i o hrvatskim hodočasnicima. Posljedica takvog velikog pokreta hodočasnika bilo je gotovo potpuno poistovjećivanje blagdana Bogojavljenja s isključivim spomenom ovih kraljeva, kojima je tradicija nadjenula imena Melkior, Gašpar i Baltazar.

Nakon Drugog vatikanskog sabora božićno vrijeme završava prvom nedjeljom nakon Bogojavljenja, a na tu se nedjelju slavi Krštenje Gospodinovo. Samo Bogojavljenje ostaje i dalje svetkovina Božje objave u kojoj se spominje pohod trojice Mudraca, Isusovo krštenje i Isusovo čudo na svadbi u Kani Galilejskoj, gdje se Isus, na početku svoga javnog djelovanja, objavljuje kao onaj koji ima moć pretvoriti vodu u vino, čime posredno naviješta i ustanovljenje euharistije.

Pod utjecajem istočnog kršćanstva, među hrvatskim rimokatolicima razvio se običaj blagoslivljanja vode na blagdan Bogojavljenja, premda je u zapadnoj liturgiji takav obred prvotno vezan uz Uskrs. Ovom blagoslovljenom vodom vrši se blagoslov kuća i obitelji.Prilikom blagoslova kuća, nadvratnici se označuju slovima "G", "M" i "B" koja označavaju inicijale trojice kraljeva, Gašpara, Melkiora i Baltazara. Izvorno su se ovi inicijali zapisivali na latinskom, pa je umjesto početnoga "G" stajalo "C" (Casparus). Tako su inicijali, osim imena kraljeva, označavali i akronim blagoslovne formule: Christus mansionem benedicat, što na hrvatskom znači: "Neka Krist prebivalište blagoslivlja." Između inicijala stavljaju se križići, kao znak blagoslova, a oko inicijala upisuju se brojke koje označavaju tekuću godinu. Ranije su se ovi znakovi upisivali kredom, dok se u novije vrijeme češće koriste posebne naljepnice. Konačan izgled natpisa ima oblik 20 G+M+B XX (gdje XX označava zadnje dvije brojke tekuće godine).