NEDJELJA MUKE GOSPODNJE (A) – 2020.

Za mlade i malo mlađe...

Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih
od uvreda ni od pljuvanja. (Iz 50,6)

Duhovna priča preuzeta je iz knjige Drugačije Evanđelje, slike i zgode uz nedjelje i blagdane, autora Darka Tomaševića.

Odražavati svjetlo u tami

Za vrijeme Drugog svjetskog rata njemačke su trupe napale otok Kretu. Kad su se iskrcali u mjesto Malame otočani su izašli pred njih držeći kuhinjske noževe ili kose za košenje trave. Posljedice takva otpora bile su porazne; stanovnici okolnih sela bili su postrojeni i ubijani.

Želeći nadići sve što se dogodilo čovjek po imenu Alexander Papaderous osnovao je Institu za mir i razumjevanje. Imao je samo šest godina kad je rat počeo. Njegovo je selo bilo uništeno, a on je bio u koncentracijskom logoru. Kad je rat završio, bio je uvjeren da ljudi trebaju prestati s mržnjom koju je rat pokrenuo. S tom je nakanom osnovao Institut u mjestu koje je svjedočilo užasu i mržnji koju je donio rat.

Jednom, na koncu njegova predavanja, netko ga je upitao? „Što je smisao života?“ U zraku se osjećala napetost. Bilo je to teško pitanje. No Papaderous je odgovorio: otvorio je svoj novčanik pa iz njega izvadio malo, okruglo zrcalo i podigao ga tako da ga svi vide. Za vrijeme rata naišao je na olupinu motocikla koji je pripadao njemačkim vojnicima. Alexander je vidio dijelove slomljena zrcala koje je ležalo pored motocikla na zemlji, pokušao ih je uklopiti, ali se to nije moglo. Uzeo je, stoga najveći komad zrcala i trljao ga o kamen sve dok mu rubovi nisu postali glatki, a zrcalo okruglasto. Bio je još dječak i zrcalo mu je bila igračka, očaravalo ga je to što je njime mogao osvjetljavati rupe i pukotine. Sačuvao je to zrcalo i u odrasloj dobi, a tijekom vremena postalo mu je važnim znakom. Postalo je metafora onoga što je mogao činiti sa svojim životom. Zaključio je rečenicom: „Ja sam samo dio zrcala čiji potpuni izgled i oblik ne znam. Ipak, s onim što imam mogu odražavit svjetlo u tamnim prostorima ovoga svijeta – tamnim mjestima ljudskih srdaca, i mogu ljudima pomagati da se mjenjaju na bolje. Možda će to tko vidjeti i činiti isto. Eto, to sam ja. To je smisao mojega života.

Iz muke i pratnje možeš izaći slomljen, a možeš izaći ojačan. Ne možemo ostati isti. I ne možemo izbjeći ni muku ni patnju. I ne možeš sam. Bogu hvala, i ne moraš!

Za malo starije...

[Krist] ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom... (usp. Fil 2,8-9)

Sigurno da i nama starijima može gore ispričana priča pomoći da se i mi pitamo koji je smisao života. Naša razmišljanja na Nedjelju Muke Gospodnje, također, nas mogu dovesti do pitanja koji je smisao Kristova života. Mi kršćani znamo odgovor jer smo upoznali Pisma. A i sveti Pavao te sama sveta evanđelja daju nam odgovor. Krist kroz muku i patnju ostvaruje smisao svoga zemaljskog života. Prihvaća patnju radi našega spasenja, postaje čovjekom radi našega otkupljenja. Dok se na današnju nedjelju hranimo riječima svetoga evanđelja koje nam donosi govor o Isusovoj muci ohrabrimo se u svom vjerničkom životu i ponovo otkrimo smisao  sebe kao vjernika, kao onoga koji je navjestitelj Radosne vijesti.  

Podijeli