Prva Korizmena Nedjelja

Korizma je priprava za temeljni blagdan kršćana – Uskrs. U njemu je sažeta osnovna zbilja kršćanske vjere – vazmeno otajstvo. Korizma je povlašteno vrijeme crkvene godine. Riječ korizma dolazi od latinske quadragesima = četrdesetnica. To je vrijeme intenzivnog kršćanskog zalaganja. Oko čega? Krist je nadvladao smrt, a s njom i mržnju, zloću i grijeh i očitovao se kao Pobjednik. To je vrijeme kada trebamo što bolje upoznati Kristovo otajstvo. Kristovo otajstvo, nisu samo spomendani Kristova života, muke i uskrsnuća.

Riječ otajstvo (lat. mysterium) u liturgiji ističe: da smo u Kristove događaje, mi svi kršćani, po krstu uvučeni. Jasnije rečeno: Krist se hoće u nama dogoditi. Kako u krštenom pojedincu tako i u svakoj crkvenoj zajednici. Zbog toga su od davnine, u vazmenoj noći, pripravnici primali sakrament krsta i tako su svjesno prianjali uz Krista i krenuli za njim, njegovim putem, putem Evanđelja. I danas, u našoj sredini ima dosta odraslih ljudi koji nisu kršteni. Tako Uskrs dobiva i svoje prvotno značenje: pripravu za krštenje odraslih. Pripravnik se poučava za život u Kristu i njegovom otajstvu.

Stoga je korizma intenzivna priprava na svetkovanje najvećih otajstava otkupljenja koja spominjemo u Velikom tjednu: od Cvjetnice, preko Velikog četvrtka i Velikog petka do uskrsne noći i Uskrsa. Na to se nastavlja uskrsna pedesetnica sve do Duhova. Kršćanstvo nije samo neka ideologija, skup nekih teoretskih znanja, niti zbirka propisa. Kršćanstvo je otajstveni život s Kristom: jedno smo s Kristom i u Kristu, jedno među sobom i konačno, opet po Kristu i Duhu Svetomu, jedno smo s Bogom Ocem. To se zove otajstvo – misterij: božansko događanje u ljudskom. Trojedni Bog zaposlen je oko čovjeka!

Najava

Korizma je vrijeme autentičnog života. I mi smo kršćani pozvani u pustinju, u promišljanje i preispitivanje svoga života, svoga cilja, svoga zadnjeg razloga. Pozvani smo u bespuće pustinje da podesimo svoj životni kompas i svoj hod usmjerimo Bogu. I nama se postavlja pitanje: teži li moje srce samo za zabavom, provodom, ugledom, uspjehom i karijerom ili je još nešto više u igri? Četrdesetodnevna korizma poziv je i nama da se okrenemo pustinjskom traženju svojih odgovora. Ne da bi se mučili ili trpjeli, nego kako bi jasnije shvatili svoj život.

 

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Pnz 26, 4-10)
Čitanje Knjige ponovljenog zakona

Knjiga Ponovljenog zakona nalazi se među 5 glavnih knjiga Staroga zavjeta, tzv. Petoknjižje. To je kodeks civilnih i religijskih zakona koji su umetnuti u jedan veliki Mojsijev govor (5- 11; 26,16-28). Govori iznose velike događaje Izlaska, Sinaja i početka ulaska u novu zemlju. Obilježavaju njihovo religijsko značenje, naglašavaju važnost zakona i potiču na vjernost. Mojsije živi oko 1200 god. pr. Kr. Bog ga postavlja za proroka svoga naroda. On je izvor proročkog pokreta u Izraelu (Pnz 18,15 22). (Deuteronomijska predaja drži Mojsija najvećim prorokom).

Dok, najstarija biblijska predaja, tzv. jahvistička (skraćeno J), Mojsija, sasvim jasno razlikuje od proroka. Za nju je Mojsije puno više od proroka. Jahvist kaže: „On i lik Jahvin smije gledati“ (Br 12,6-8). On nije samo prorok, nego prijatelj Božji u najizvrsnijem smislu. Današnje 1. čitanja, uzeto je iz knjige Ponovljenog zakona. Poglavlje 7. OBREDNA ISPOVIJEST; odlomak 26 „Prigodom prinošenja prvih plodova.“ Ovaj odlomak izabran je za liturgiju početka ovogodišnje korizme. Govori nam kako obitelj i narod prinosi Bogu, u Hramu, prvine plodova zemlje. Bio je to izraz zahvalnosti Stvoritelju za prošlost, sadašnjost, ali i za sigurnu budućnost. Tim darom Izraelci su željeli izraziti dvoje: da su od Boga primili u posjed zemlju koja „ih hrani i nosi,“ te da su i sami, prvina, Božji izabranici te tako i sami sebe duguju Bogu i pripadaju Bogu. Tim prinosom „uroda zemlje“ svećenik „ispovijeda vjeru,“ cijeloga naroda i svega Izraela : „Zatim će svećenik uzeti iz tvoje ruke košaru i položit je pred žrtvenik Gospodina Boga tvoga.“

Ovim činom izraelski narod zahvaljuje Bogu za njihov izlazak iz egipatskog ropstva: „Iz Egipta nas izvede Gospodin rukom jakom i mišicom ispruženom, velikom strahotom, znamenjima i čudesima. I dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemlju…kojom teče med i mlijeko.“ Izraelci donose prve plodove s tla kojeg im je sam Gospodin dao i duboko mu se klanjaju. Bog je vodio povijest svoga naroda. On je od Abrahama u Egiptu načinio velik' narod. Narod je ropski patio u Egiptu, ali Bog je svoj narod izveo iz Egipta i nastanio ga u Obećanoj zemlji.“Narod Božji“ to pamti, slavi i klanja se Bogu za primljeni dar. Takva bi živa svijest trebala biti i postati predmetom i naše duboke korizmene obnove. Treba shvatiti i zemlju i svemir kao Božji dar svima ljudima. Treba se zalagati za stvaranje – izgradnju boljeg, Božjeg svijeta koji nadolazi i nikada neće proći.

Psalam (Ps 91, 1-2. 10-15)

Psalam 91 ima naslov „Pod Božjim okriljem.“ Ovaj Psalam razvija tradicionalni nauk mudraca, o Božjoj zaštiti pravednika. Pjesnik pjeva: „Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega, što počivaš u sjeni Svemogućega, reci Gospodinu: „Zaklone moj! Utvrdo moja! Bože moj u koga se uzdam!“ Pravednik se u svakom napastovanju uzda u Boga – on je pod Božjim okriljem. Navedeni Psalam, Isus po svojim sinopticima (Mt, Mk, Lk) – navodi protiv svoga Napasnika, đavla koji ga iskušava u pustinji. Zato je Psalam odlično odabran za 1. korizmenu nedjelju, pa i cijelu korizmu. Potvrđuje mir i sigurnost Božjega pobožnika usred svih napasti i nevolja: njegova je snaga Bog. „Neće te snaći nesreća,…Jer anđelima svojim zapovijedi da te čuvaju na svim putima tvojim.“ Bog šalje anđele u pustinju da pomažu Isusu u njegovoj kušnji. U posljednjoj kitici progovara sam Bog: „Izbavit ću ga jer me ljubi,…Zazvat će me, a ja ću ga uslišati, s njim ću biti u nevolji, spasit ću ga i proslaviti.“ Ove Božje riječi, neka budu i naše i neka nas okrijepe u svakoj kušnji i nevolji. Gospodine, budi sa mnom u nevolji!

Drugo čitanje (Rim 10, 8-13)
Čitanje Poslanice Galaćanima i Rimljanima

Poslanice Galaćanima i Rimljanima, budući da su zaokupljene istim problemima, usko su povezane. U (Gal-Rim) Krist, pravednost Božja, sučeljen je s pravednosti koju ljudi navodno, mogu postići vlastitim zalaganjem. U poslanici Rimljanima Pavao rješava problem „židovstvo – kršćanstvo.“ Kršćanima prijeti ugroženost od židovskog mentaliteta koji se prekomjerno pouzdaje u obdržavanje Zakona. Pavao se uporno, svim silama, tome opire. On tvrdi da se samo po Kristu zadobiva poklonjen pristup k Bogu. Mojsijev zakon, u sebi je dobar i svet (Rim 7,12), pomogao je čovjeku da spozna Božju volju, ali mu nije podario unutarnju snagu da ga izvrši. Milosnu pomoć daruje samo Bog. Ta čisto milosna pomoć, koja je još prije Zakona dana Abrahamu (Rim 4), sada je zajamčena u Kristu Isusu: njegova smrt i uskrsnuće uništili su staro i stvorili novo, kojega je pralik Krist (Rim 5,12-21).

Današnje 2. čitanje, odabrano je iz Pavlove Poslanice Rimljanima iz poglavlja 10: „Židovi nisu priznavali pravednost Božju.“ Apostol Pavao je iz grčkog grada Korinta 57. god. poslao posebnu poslanicu kršćanima u Rimu. U toj poslanici suprotstavlja se (judaistima) onima koji su se još držali Mojsijeva zakona. Oni su pravili razdor namećući ga drugima. U današnjem liturgijskom tekstu ove nedjelje, ispovijeda se vjera prvih kršćana koja prihvaća uskrslog Isusa Gospodina – Boga. Pavao se obraća Rimljanima spominjući Pismo: „Braćo: Što veli Pismo?Blizu ti je Riječ, u ustima tvojim i u srcu tvome…Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen.“ Kako je vjera u ustima? Vjera potiče, osobito u liturgiji, da zajednički Boga slavimo. Vjeru treba posvjedočiti i drugima prenositi: riječju (ustima) i životom (srcem). „Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spašava. Nema uistinu razlike između Židova i Grka, jer jedan je Gospodin sviju…“ Kršćanin treba riječju i djelom posvjedočiti svoju vjeru. A snaga kršćanske vjere jest živa osoba: Isus Krist kao naš Gospodin, tj. Bog, Sin Božji. I to Isus Krist uskrsli od mrtvih, naš Spasitelj: „Tko god (svatko) prizove ime Gospodnje, bit će spašen.“ Dakle, tko u njega povjeruje: mislima, riječima i djelima – dosljedno živeći evanđelje, bez obzira na nacionalnost, ima mogućnost spasenja. On je izvor svih dobara i u ovome i u budućem životu. No, ta naša vjera (kršćanska), u pustinji života, vrlo je često „napastovana vjera.“

Evanđelje (Lk 4, 1-13)
Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: „Ako si sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.“ Isus mu odgovori: „Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.“ I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: „Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.“ Isus mu odgovori: „Pisano je: 'Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu i njemu jedinomu služi!'“ Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: „Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: 'Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.' I: 'Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.'“ Odgovori mu Isus: „Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“ Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.

Zaključak: 

Na početku svog javnoga djelovanja Isus nije podlegao napasti: hrane, časti i vlasti. Te tri napasti su uvijek aktualne, pa se stoga uvijek iznova traži od nas obraćenje kroz služenje drugima. Isus nas upućuje kako to činiti. On očituje svoje poslanje: služiti ljudima u sveopćoj vjernosti Ocu. Isus je u pustinji napastovan od Zloga. I današnji odlomak evanđelja, Božje riječi, poziva nas da sa svom ozbiljnošću razmotrimo tajnu Zloga. Isus je pravi čovjek. Postao je čovjekom da bi nama u svemu bio jednak, osim u grijehu. Dakle, i kušnja i napast i tjeskoba i strah i agonija: sve su to dijelovi Isusova ljudskoga života. Kao što su napast i kušnja sastavni dijelovi našega života, tako su i dio Isusovih borbi i njegove zemaljske stvarnosti. Međutim, sve što Isus čini, čini kao Otkupitelj. To znači da Isus, premda kušan, pobjeđuje đavla. Ali, on to čini i u naše ime, to čini i za nas.

Tako, to nije više samo njegov osobni okršaj sa začetnikom grijeha i laži, zla i tame, nego je to i pobjeda u ime svih nas i za sve nas. Isus je jamstvo vjernicima koji će, oslanjajući se na njegovu ljubav, pobjeđivati napast i đavla. Đavao nije svemoćan, nije nepobjediv. Nismo prepušteni sebi i svojim slabostima, nismo plijen đavla i njegovih spletki. Isus ga je pobijedio za nas! Ponovimo sebi, Isusove kušnje. Prva kušnja: Pretvori ovo kamenje u kruh! Isuse, unatoč svojoj gladi nisi pristao na ovaj izazov. Ne želiš svoju božansku moć sebično okrenuti samo sebi. Rekao si, Isuse, da čovjek ne živi samo o kruhu. Da je tvoja riječ temelj svakoga života. Druga kušnja: Dat ću ti sve, ako se meni pokloniš! Čudno Isuse. Tebi koji imaš sve od Oca, tebi od kojega je sve i pokome je sve, đavao nudi slavu ovoga svijeta. Ti naravno ne prihvaćaš ponudu. Treća kušnja: Baci se s vrha hrama; ne boj se! Divan si i jasan, Isuse! Đavao te želi potaknuti da provjeriš koliko te Otac ljubi. Međutim, tebi je jasno: ti si Sin Božji i Bog je uvijek tvoj Otac. U njegovoj si ruci, kao što smo po tebi i mi na njegovu dlanu.
Ti ne želiš iskušavati Oca!

Podijeli